Otkako se na sredini najvažnije zagrebačke prometnice otvorila ogromna i pomalo zastrašujuća rupa, prometne gužve trenutačno su postale karikaturalne. Za udaljenosti od kilometar do dva trebate po pola sata, možda i više. Rupa se, istina, nalazi na jednom od važnih raskršća, ali se zapravo sasvim elegantno može obići uz malu pomoć privremenih prometnih znakova i policije.
Može se reći da je zagrebačka središnja rupa razotkrila svu bijedu zagrebačke prometne infrastrukture. Čak bismo mogli reći da je njena pojava nešto poput mističnog ukazanja, podsjetnik kako bismo trebali imati viziju, jasne i dobro strukturirane ambicije, a ne samo prometna rješenja nalik iznošenom odijelu sa zakrpama. Kako mi u Zagrebu, tako i cijela Hrvatska.
Dosta je zanimljivo da smo u zadnjih petnaestak godina uspjeli sagraditi stotine kilometara vrhunskih autocesta, vijadukata, nadvožnjaka, podvožnjaka, tunela… ali da zapravo nismo riješili problem prometa tamo gdje prometa zaista ima. Razvukli smo veličanstvenu prometnicu, primjerice od Splita do Ploča, koje će većina građana koristiti ili nikad ili jedan put godišnje i na kojoj ćete se, ako ste rijetki putnik namjernik izvan turističke sezone, pomalo začuditi ako sretnete u desetak minuta kamion i jedan do dva automobila. Zašto nam to nije čudno? Zašto nam je uz poluprazne superautoceste potpuno normalno da u srcu metropole sjedimo svaki dan tridesetak minuta da bismo prevalili petstotinjak metara?
Nema dvojbe da se netko u Zagrebu treba odvažiti na dizanje niza ključnih prometnica na još jednu razinu ili na spuštanje ispod zemlje. Jasno je, isto tako, kako metropola hitno treba u svojem užem dijelu još tri do četiri nove petlje, baš kao još nekoliko dobrih nadvožnjaka, nova kapilarna prometna rješenja te velik broj podzemnih mjesta za parkiranje. Nema nikakvog razloga niti imati strah od razgovora o podzemnoj željeznici.
Dobra stara Margaret Thatcher rekla je da se “vi i ja vozimo po cestama ili pruzi, a ekonomisti na infrastrukturi”, a mi bi se usudili dodati da će se neki vizionari voziti sasvim konkretnim i stvarnim Muskovim “Hyperloopom” za samo dva ili tri desetljeća dok će naše stanje vizije u istom razdoblju produžiti putovanje dobrom starom željezničkom infrastrukturom do Rijeke na pet sati. Sada se putuje 4 sata, a prije 30 godina putovalo se tri sata.