Predizborni program Miroslava Škore uopće nije besadržajan, prazan, niti je to skroman prilog zadovoljavanju puke formalnosti. Nije to ni ruganje velikim strankama koje su ispisale stranice i stranice programa na kojima se bave porezima, rastom BDP-a, rastom plaća, mirovina i sve to filaju manje ili više održivim brojkama.
Miroslav Škoro u svome predizbornom programu, kako sadržajem, tako i nastupom i načinom njegove prezentacije, šalje vrlo ozbiljnu i nedvosmislenu poruku čiji bi se sadržaj mogao svesti na jednu riječ - jednoumlje.
Vrlo manipulativno ulazi u priču kao tobožnja žrtva (pjeva “sude mi”) jer je baš on taj jedini i autentični “koji svoje voli”. Već poznata identifikacija s narodom i uzurpiranje prava da bude eksponent narodne volje Škorina su mantra kojom se želi plasirati u Sabor. Uz obećanje da će biti pošten, povećati minimalnu plaću, poticati poduzetničke slobode i još nekoliko općih i nerazrađenih točaka, Škoro se u svome programu zalaže za zabranu pobačaja, izjednačavanje komunizma i fašizma te ograničavanje slobode izabranih saborskih zastupnika (dokidanje žetončića može značiti samo zabranu zastupnicima da tijekom mandata istupe iz političke opcije s kojom su ušli u Sabor). Shvaćanje domoljublja i promicanje nacionalnih interesa koji su u središtu Škorina programa vrlo je zorno prezentirala jedna od njegovih uzdanica Karolina Vidović Krišto tijekom sučeljavanja na temu kulture i medija koje je organizirala Nova TV. Osim što je prva kojoj je uspjelo inače smirenu i vrlo odmjerenu ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek “izuti iz cipela” pred TV kamerama, Vidović Krišto vrlo je nedvosmisleno pokazala kako bi izgledala kultura kada bismo na vlasti imali Domovinski pokret.
Tako kaže da bi sve što bi Ministarstvo kulture financiralo moralo biti usklađeno s nacionalnim interesima. Iz vrlo žučnih rasprava koje su se razvile između Vidović Krišto i Obuljen Koržinek moglo se razabrati da bi Škorina uzdanica za kulturu zabranila pojavljivanje petokrake u bilo kojem umjetničkom izričaju, a u nacionalnom interesu ne bi bile ni teme koje se bave pitanjima nacionalnih manjina.
Vidović Krišto tako problematičnim smatra film “Dnevnik Diane Budisavljević”, pa je ministricu Obuljen Koržinek optužila da je Ministarstvo kulture sa srpskim Ministarstvom kulture pomoglo u njegovoj realizaciji. Obuljen Koržinek branila se da to nije istina, prihvaćajući tezu da bi bilo sporno i da jest. Film pokazuje da su u vrtlogu Drugoga svjetskog rata i suludom fašističkom pohodu istrebljivanja i pokoravanja čitavih naroda u Hrvatskoj postojali ljudi koji su razmišljali drugačije i suprotstavili se Paveliću. Govori o progonu Srba, pri čemu su nemilosrdno stradavala djeca, te Diani Budisavljević koja se angažirala u njihovu spašavanju, što, jasno, ne bi bilo moguće da nije bilo brojnih Hrvata, pa i Crkve, koji su podržali i pomagali plemenitu akciju.
No prema Domovinskom pokretu Miroslava Škore, ovakve teme ne bi bile u nacionalnom interesu. Uostalom, on se u objavi predizbornog programa obraća isključivo Hrvaticama i Hrvatima te obećava da neće pogodovati etnobiznismenima, čime aludira na Milorada Pupovca i SDSS. Sve to za što se Škoro zalaže neodoljivo podsjeća na razdoblje ne tako davne hrvatske povijesti kada smo imali jednu partiju koja je vladala uime naroda, radnika i seljaka, naroda i narodnosti.