.jpg)
Vlada je uoči tužne obljetnice pokrenula postupak da se Vukovar proglasi mjestom posebnog pijeteta. Vladino povjerenstvo izradit će zakon koji će voditi tom cilju. Grad najtežeg ratnog stradanja - svoju Guernicu - Hrvatska je i dosad doživljava kao mjesto maksimalnog poštovanja. Gotovo svetinju. U Kolonu sjećanja svake se godine slijevaju rijeke ljudi. U cijeloj zemlji građani spontanim akcijama pokazuju svoj stav prema Vukovaru. Obilježavanje 18. studenoga - kao nijedan drugi datum iz ratne prošlosti - povezuje i ujedinjuje Hrvatsku.
Problem je što se ne tako davna antićirilična buna, kampanja koja je tresla Vukovar, ali i cijelu državu, odvijala upravo pod zastavom tvrdnje da tom gradu i formalno treba dati status mjesta posebnog pijeteta te ga kao takvoga onda izuzeti iz primjene zakona koji nacionalnim manjinama osigurava određena prava, između ostalih i pravo na upotrebu svog jezika i pisma. Na koju vrstu posebnog pijeteta, dakle, misli Plenkovićeva vlada? Onu koja je sućutna prema vukovarskim ratnim ranama, ali zna da ih radi uspostave normalnog života treba liječiti, ili onu koja ih svaki put iznova soli, kako bi eksploatirajući traume iz devedesetih Vukovar i danas držala u stanju međuetničke omraze i hiberniranog rata? U kratkom objašnjenju premijer navodi da je cilj dovesti “sjećanje, kao i koncept mirne reintegracije, pomirbe, suživota i budućnosti, osobito s predstavnicima srpske manjine, na razinu koja odgovara drugom desetljeću 21. stoljeća i europskom duhu”. Za početak, treba se nadati da će povjerenstvo u razgovore uključiti i predstavnike vukovarskih Srba, koji su se dosad u širokom luku zaobilazili.
Naravno, nije ćirilica glavni problem Vukovara, kako bi se to moglo pomisliti na osnovu urnebesnih događaja iz prethodnih godina. Pokazuju to i dramatična upozorenja vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave, izgovorena na sjednici Vlade, koja je prigodno zasjedala u njegovom gradu. Gledaju li se ekonomski pokazatelji, Vukovar nikada nije bio mjesto posebne brige države. Grad koji je u bivšoj državi bio među top destinacijama, danas je među socijalno najugroženijima. BDP, koji je pred rat iznosio više od devet tisuća dolara po glavi stanovnika, sad je prepolovljen. Broj zaposlenih bio je veći od današnjeg broja stanovnika. Zato mladost iz Vukovara odlazi, kao i drugdje po Slavoniji. Ali, s druge strane, kako i ovoga puta upozorava bivši ministar Fred Matić, neki su ratna stradanja debelo naplatili. Grad je branilo manje od dvije tisuće ljudi, ali vukovarska 204. brigada ima danas četiri tisuće pripadnika, dok vukovarske braniteljske mirovine prima 6700 ljudi. Broj zbrinutih, kako kaže Matić, trostruko je veći od broja onih koji su se u Vukovaru zaista borili.
U ekonomski posrnulom gradu i dramatičnim socijalnim okolnostima sukob oko ćiriličnih ploča čini se strašno deplasiranim. Morali su to znati oni koji su ih posve nepripremljeno, usred noći, prikeljili, kao i oni koji su ih onda čekićima porazbijali, u svoju histeriju uvlačeći cijelu državu. Dubrovački biskup Mate Uzinić jednom je rekao da pravi problem u Vukovaru nisu ćirilične ploče, to su efemerije, nego su problem etnički odvojene škole. A u tom pogledu ništa se u dvadeset godina nije uradilo. Mali Hrvati i mali Srbi dijele se još od pelena, od vrtićke dobi uče ih da je podijeljenost, svojevrsni apartheid, prirodno stanje. Tako sjeme zla koje je posijano u Vukovaru, kaže Uzinić, prenosimo na nove generacije. Ideja o integriranoj školi u tom gradu godinama se već ne uspijeva realizirati. Premda su za taj projekt osigurani inozemni izvori financiranja. Od službenog okončanja procesa koji se nazivao mirnom reintegracijom, a vođen je pod međunarodnim monitoringom, nitko u Vukovaru nije sustavno radio na obnavljanju suživota. Država je obnavljala grad, brisala tragove rata s vukovarskih vizura, ali saniranje ratnih posljedica na ljudskim dušama ostavljeno je nevladinim udrugama i entuzijastičnim pojedincima. Veću su potporu imali jahači ratne logike, nego mironosci. U tom pogledu posebno su iznevjerile vjerske zajednice. Crkvi je posao da miri ljude - rekao mi je svojedobno jedan poljski diplomat, čudeći se deficitima koje hrvatski biskupi u tom pogledu pokazuju. Bozanićeva homilija u Vukovaru primjer je takve promašenosti.
Andrej Plenković ipak ima šansu da ove probleme pomakne s mrtve točke. Prvo, kako je HDZ trenutno na vlasti, vukovarski ekstremisti neće praviti rusvaj kakav redovito organiziraju dok je ljevica u Banskim dvorima. Kolonu sjećanja na brutalan su način pokušavali podijeliti i pretvoriti u instrument svojih pučističkih ambicija, u sredstvo za rušenje nedrage im vlasti. Ali, čim se HDZ vrati na čelo države, stožeraši uvuku rogove. Nema šatora, ni bune. Ljuti antićirilični bojovnici predu oko HDZ-a kao male mace. Na jučerašnjoj komemoraciji nikakvi se izgredi ni provokacije nisu dogodili.
Drugo, aktualnu Vladu snažno podržavaju i predstavnici manjina, uključujući i onu srpsku, u ovom slučaju najbitniju. Premijeru se tako otvara mogućnost da poput svojedobno Ive Sanadera napravi velike pomake u normalizaciji hrvatsko-srpskih odnosa. Plenković možda nema njegovu petlju, Srbe nije htio uključiti u svoju Vladu, nego ga podržavaju iz Sabora, ali svejedno, situacija je zrela za promjene. “Stvaramo tolerantno ozračje u hrvatskom društvu”, rekao je u Vukovaru, pozivajući se na svoju suradnju s manjincima.
Treće, kao čovjek poznat po striktnom poštivanju demokratske procedure, Plenković je na pitanje o dvojezičnosti u Vukovaru odgovorio da će odluke donijeti nakon pravorijeka Ustavnog suda. Ustavni sud mora odlučiti o statutarnom driblingu, kojim su vukovarske vlasti svoj grad proglasile mjestom posebnog pijeteta, pa ga tim slijedom onda izuzele iz odredbi ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Karamarkov je HDZ svojedobno tumačio da se zakonske obaveze o dvojezičnosti na taj način mogu izigrati, što je HDZ-ov Penava onda i realizirao čim je prije tri godine preuzeo vlast u Vukovaru. To je relikt Karamarkova shvaćanja politike. Plenković nije sklon silovanju zakonske norme. Valjda nije sklon ni ignoriranju europskih standarda i upozorenja koja se s briselskih adresa šalju Hrvatskoj. Odluka Ustavnog suda, vjerojatno kompromisna, trebala bi mu olakšati odluku.
Realno je očekivati da će u traženju rješenja za Vukovar, prvo onih koja se tiču socijalnih problema što jednako muče i hrvatsku i srpsku zajednicu, a onda i onih međuetničkih, aktualna Vlada imati potporu opozicije. Kad se SDP malo pribere. Treba se nadati da SDP-ovi prvaci neće ložiti vatru kako su to pokušali raditi uoči tužne vukovarske obljetnice, huškajući javnost protiv HDZ-a jer je šutke - tako glasi optužnica - pristao na pridruživanje stranke premijera Srbije Aleksandra Vučića obitelji europskih pučana. Takvi se stavovi mogu očekivati s radikalno desnih pozicija. Nikako u jednoj navodno ozbiljnoj lijevoj stranci. Ali, čini se da s odlaskom Zorana Milanovića nacionalistički diskurs nije izbačen iz SDP-a.
Vukovar, strašnim patnjama usprkos, nisu uspjeli ubiti oni koji su ga prije četvrt stoljeća okupirali. Pobili su ljude, teško izmasakrirali grad, po njih uzalud. Ali, ako hrvatska država Vukovar ne učini mjestom dostojanstvenog života, i to za sve njegove stanovnike, onda bi ga mogla pretvoriti u mrtav grad. Ako nešto hitno ne promijenimo, Hrvatska će izgubiti Vukovar, dramatično upozorava gradonačelnik Penava. Obranjeno u ratu, izgubljeno u miru? Vukovar nije samo tuga. Ratno su ga stradanje i otpor učinili simbolom herojstva. U podijeljenoj Hrvatskoj nema mjesta o kojem postoji takva nacionalna suglasnost. Upravo zbog takvog emocionalnog naboja biskup je Uzinić svojedobno predlagao da obnovu hrvatskog društva valja pokrenuti baš iz Vukovara. Ima li Hrvatska vlast koja bi tu poruku mogla razumjeti?