Navodno ona bahata priča o registru izdajnika nije točna, no ljevica i sve građanske opcije koje predmnijevaju trunku zdravog razuma i barem nijansu osjećaja za mjeru i kajanje ulovile su se za tu brzopleto izrečenu glupost (koja je, moj scenaristički mozak pretpostavlja, trebala služiti da dodatno zapali narod koji još uvijek - ne znam kako - misli da je spas ove zemlje u odnosu prema prošlosti, a ne prema budućnosti) kao dokaz da desni centar ne vode ljudi na čiji razum čovjek može računati.
I iako su šale na tu temu već pomalo ustajale za moj ukus, u potpunosti razumijem sentiment. Što zapravo čini čovjeka izdajnikom? Ili ženu izdajnicom? (Dala bih se kladiti da je potonji popis mnogo duži). Neuspjelo glasovanje za “pogrešnu stranku”? Za alternativku Mirely Holy koja je, jednako brzo kako se i prezentirala na šovinističkoj hrvatskoj političkoj sceni, i nestala s nje? Nevjera u Boga? Ateistički odgoj? Glasno kritiziranje vladavine bivšeg HDZ-a, koji je pokrao državu i bacio nas u dužničko ropstvo? Glasno zgražanje nad diskursom doktora Franje Tuđmana, kojim je legalizirao prijetnje i magijsko mišljenje? Izvanbračne zajednice? Nemanje djece? Seks, droge i rock’n’roll?
Jesam li izdajnica ako djetetu, zbog preranog povratka na posao, oduzmem ekskluzivu sise i umutim koju formulu u bočici? Jesam li izdajnica jer nisam u braku pred Bogom? Jesam li izdajnica jer ne smatram, o avaj, da to što sam rođenjem Hrvatica ne znači ali baš ništa ako sam životom na zemlji dokazala da sam loš čovjek?
Jesam li izdajnica ako sam lajkala status Nine Violić? Jesam li izdajnica ako mislim da Frljić treba ostati intendant riječkog HNK? Jesam li izdajnica ako mislim da je uzvik “za dom spremni” ustašoidni pozdrav, a ne domoljubni?
Jesam li izdajnica ako mislim da nitko - pa ni branitelji - nema pravo blokirati centar grada zbog toga što se jedan novinar koji djeluje kao da je obolio od bjesnoće našao uvrijeđenim jer je nad njim sproveden zakon?
Jesam li izdajnica jer mislim da svi koji su marširali, i ovaj tjedan, i onaj prije XY mjeseci, moraju biti privedeni, jednako kao što bi se mene trebalo privesti da odlučim leći na tračnice šestice na Trgu bana Josipa Jelačića u znak protesta što Hrvati ne kupuju knjige, a država nema love da subvencionira kupovanje stranih izdanja pa Algoritam više ne naručuje autore s engleskog govornog područja čim izađu njihovi novi romani?
Jesam li izdajnica ako ponekad, usred noći, pomislim da je majčinstvo preteško i da sigurno neću (više) raditi na poboljšanju nataliteta Hrvata?
Jesam li izdajnica ako se potajno nadam da će mi kći ići u školu u Engleskoj i tamo upoznati nekog pristojnog emancipiranog Britanca a la kanadski premijer, te zauvijek ostati tamo, zaboravljajući svoju djecu naučiti ispravnom korištenju padeža?
Jesam li izdajnica jer mi, u tom scenariju, puca kiki za to što će mi se imaginarni unuci prezivati Smith?
Jesam li izdajnica jer ne želim - da, dobro ste pročitali - NE ŽELIM - provesti tri godine samo i isključivo uz svoje dijete, već sam zamolila svoje poslodavce da nam organiziraju sobu u studiju u kojoj će ona moći provesti vrijeme?
Jesam li izdajnica ako mislim da talentirani srpski glumac ima što raditi na Dubrovačkim ljetnim igrama, a netalentirani hrvatski nema? Jesam li izdajnica zato što mi je izvrsnost kriterij, a ne krvna zrnca? Jesam li izdajnica jer iskreno mislim da bi (i to ponosno!) i Tesla i Andrić rekli da su Slaveni, i hrvatskih i srpskih korijena?
Jesam li izdajnica jer ne kužim kakve veze Isus Krist i Marija, njegova mati, imaju s nevjerojatnom pobjedom naših sportaša? Kada bi naša državica imala mnogo više stanovnika i kada bih ja mogla raditi televiziju kakvoj me srce vuče, napisala bih, kunem vam se, seriju koja bi citirala odličnu američku “Good Wife”. Zvala bi se “Dobra Hrvatica”.
Dakako, u centru priče bila bi pomalo autobiografska figura žene koja kao čardak ni na nebu, ni na zemlji pokušava pronaći svoje mjesto u tranzicijsko-katoličkom društvu, gdje se siromašni narod pali na kruh i igre, a žene tretiraju kao nositeljice sjemena, kao poslušnice.
Nina kaže da se boji jer je primila prijetnje: ja se ne bojim jer sam od djetinjstva zaljubljena u Radu Končara koji je rekao - pucajte u prsa, i tako postao heroj u očima jedne uplašene klinke iz radničkog naselja. Moji su se, naime, roditelji bojali milicije jednako kao što se sad političari boje branitelja iz Savske (namjerno ih diferenciram od branitelja per se).
Bojali su se prekršiti kućni red, pa su u velikoj zgradi prepunoj istih stanova (jer je socijalizam volio podržavati psihologiju mase) tiho hodali na prstima od dva do pet i od deset do šest, u tim svojim poklonjenim stanovima jer su bili dobri radnici, ustrašeni jer nose grijeh parkiranja u vrijeme kad na redu nije bila njihova tablica.
Ponekad poludim kad oni tvrde da je socijalizam bio divan - uopće me ne zanima kako je lijepo bilo nedjeljom u Maksimiru ako si se, kao građanin, ičega bojao.
Jesam li izdajnica salonske ljevice ako mislim da je bilo jednako šugavo kao i danas? Jesam li izdajnica ako sam sretna što se više ne švercaju levisice i što se Milka prodaje čak i na kioscima? Stvar je u tome što izdajnica možeš postati protiv svoje volje, nečijim dekretom, pa je i boriti se protiv toga besmisleno. Ono što bismo svi mi koji se borimo protiv bilo kakve verzije osuđivanja slobode mišljenja voljeli - da nas proglase izdajnicima.
No to bi bilo, koliko god okrutno, zapravo lako. Gore je živjeti u takvom društvu bez očite etikete, ali osjećati kako je moguće da te netko smatra izdajnicom. Ona serija, Dobra Hrvatica, nije samo producentska ideja. Ja doista mislim da sam, kao nekrštena vjernica, odgojena lijevo, ali potajno od malih nogu zaljubljena u socijalnu demokraciju, uz žudnju za velikim gradovima i velikim horizontima, uz ambivalentne osjećaje prema majčinstvu, bračnim zajednicama i mom prijatelju Isusu Kristu, ja - fenomenalna Hrvatica.
Mislim to i o Nini Violić jer je talentirana, pametna, obrazovana, cinična, hrabra i jer, unatoč svemu, kad je vidim u centru Zagreba, odiše životnom radošću, baš tu, na hrvatskim ulicama.
Tko su onda izdajnici, pitat ćete? Oni koji su nas pokrali, lagali, varali? Oni koji su ubijali u ime naše zajedničke domovine? Ne, to su kriminalci i zločinci. Izdajnici ne postoje. Nema teorije urote. Neće nam biti bolje ako strijeljamo (čitajte, molim vas, figurativno) one koje misle drugačije.
I dalje ostaje baš na nama da živimo ovaj život, tu gdje nam je dan. Mi, dobri Hrvati.