StoryEditor
DEADLINE

PIŠE JELENA VELJAČA Koliko je zapravo ženama uloga njegovateljice odraslih muškaraca, a ne samo djece, namijenjena biološki, a koliko socijalno?

Potraga za ravnotežom između ugode koju donosi obiteljska nedjelja, unatoč žrtvama, i prepoznavanje svojih autentičnih potreba temelj je problema žena prvog svijeta
Jelena Veljača
 Neja Markicevic / CROPIX

U nekom trenutku čovjek se, a pogotovo žena, mora odlučiti: stabilnost ili ludilo koje će društvo, koliko god o tome i želi liberalno misliti, ipak u konačnici, uz nedjeljnu kavu i suhi mramorni kolač otprije nekoliko dana, osuditi.

Muškarcima se to može i oprostiti, opravdati: naučili smo se vjerovati da oni u sebi imaju ono nešto divlje, neukrotivo, što je možda njihovim partnericama iritantno (jer koja se od nas zaista želi boriti s kafanama i demonima), ali je prihvaćeno čak i kao seksi, poželjno, kao znak potencije. To jest duboko licemjerno, ali je i rodni stereotip koji su podržavali pop-kultura, filmska umjetnost, romani.

Ana Karenjina je zbog ludila ljubavi ostavila dijete i na koncu skončala pod vlakom, kao u završnom potezu okaljanja krivnje - iako je Tolstoj jedan od bogova psihološkog portretiranja likova i iako ju opravdava najbolje što može, ipak, na kraju romana, svi razumijemo da ona, obuzeta ljubavnom strasti, mora, kao loša majka i žena izvan dosega razuma, jednostavno mora loše skončati.

Odrasla sam vjerujući da je June Carter doista pripitomila Johnnyja Casha, da se on promijenio zbog nje, taj pijanac, serijski varalica, nestabilan umjetnik kojeg je talent štitio od osude “običnih ljudi”, jer su u njemu pronalazili i medija koji je pjevao o njima, i inspiraciju, i prozor u ono što bi, da im to ekonomske i životne okolnosti dopuštaju, možda na tren živjeli. Danas se često pitam koliko se zapravo June mučila i koliko je ženama uloga njegovateljice odraslih muškaraca, a ne samo djece, namijenjena biološki, a koliko socijalno. Ali što kada je žena ta koja probija očekivane granice rodne uloge namijenjene joj od rođenja?

Nevjerojatno je da je alkoholičar koji po birtijetinama, kao u površnom, ali zanimljivom filmu Bradleyja Coopera s Lady Gagom “Zvijezda je rođena”, čak i u ovom trenutku, u kojem se doista mijenjaju pogledi na očekivanja prema spolu i rodu, portretiran kao dobra, nestalna, mučena duša koja je preosjetljiva za život, ali koju će ona zauvijek voljeti čak i nakon što je izvršio suicid i tako joj zapravo obilježio život i karijeru. Ne mogu zamisliti scenarij u kojem je žena koja se tako ponaša heroina, diva ili samo prihvaćena kao takva. Naša je dužnost biti stabilna: zbog djece, zbog ravnoteže u svemiru.

Velika Mani Gotovac mnogo je puta u svojim intervjuima govorila kako je osuđena zbog toga što je iz jednog braka otišla u drugi radi ljubavi i što nije pristala živjeti kako je tada licemjerni Zagreb (koji je istodobno i razumjela i opravdavala) očekivao - da njemu bude lakše.

Iz današnje perspektive, naravno, na Mani se gleda kao na kultnu figuru umjetnosti, kazališta i ženske slobode, ali cijena koju je tijekom života plaćala za to bila je ogromna. Postoji u ženskoj prirodi i duboki inherentni stid oko probijanja tih granica koje se muškarcima lako praštaju. Sjećam se da je moja poznanica ostavila supruga s kojim je u tom trenu imala dvoje male djece jer se zaljubila. Komentar na koji sam nailazila mogao se ukratko opisati kao: luđakinja!

I tada, prije deset godina, nije mi bilo jasno zašto njoj nije dozvoljeno ono što frajeri rade stoljećima. Ali ima nešto i u nama što nas tjera da biramo stabilnost, čak i po cijenu strasti, ljubavi i osobne slobode.

Nisu nas naučili da je rizik nešto na što imamo pravo: naučili su nas da moramo učiniti sve što je u našoj moći, čak i ako ide protiv naših autentičnih potreba i karaktera, da osiguramo svojoj djeci stabilan dom (koji ih, paradoksalno, najčešće uči da je ljubav čista razmjena dobara, skuhani grah za dobru plaću na stolu, uređena kuća za Božić za vožnju djece na nogometni trening u velikom službenom autu).

I dok već dugo, možda čak otkad znam za sebe, živim potpuno drukčije, i sada već i dosadno propovijedam da je financijska neovisnost za žene početak i kraj njihove osobne slobode, i sama se ulovim da s gotovo fizičkom čežnjom gledam parove u kojima će muž pokriti kredit, donijeti bor u kuću i spakirati Thule za skijanje.

Gledam s čežnjom parove koji zajedno organiziraju dječje rođendane, gledam sa zavišću stabilnost od koje bježim ne zato što je ne trebam, nego zato što zahtijeva toliko ženske žrtve da u meni to izaziva prkos i bijes. Ludilo je, s druge strane, dobro poznato ljudima umjetničkih zanimanja, ali i žene poput naše briljantne Ivane Popović ili vječne inspiracije Fride Kahlo, koje su stereotipima hrabro pljuvale u lice, trebale su mir i za sebe i svoju dušu, za svoj rad i svoju djecu.

Potraga za tom ravnotežom između osjećaja ugode koju donosi obiteljska nedjelja, unatoč svim žrtvama, i prepoznavanje svojih autentičnih potreba da budeš strastveno voljena, glasna, i da ti je dopušteno sve ono što muškarci uzimaju kao vodu, temelj je problema žena prvog svijeta, koje ne muče egzistencija, ali koje ponekad ne mogu disati (a samim time ni živjeti) od nesklada između one potpore koja nam je nužna da bismo odgojile stabilnu djecu netraumatiziranu majčinim odlascima, kasnim dolascima, otkazima, preglasnim smijehom, nedajbože koketerijom ili aferom, i želje, sve očitije, da “savršenoj domaćici” kažemo do viđenja, draga, do viđenja, ti mi, neprijateljice, jednom bješe sve.

Ta unutarnja borba košta moje prijateljice, genijalne, talentirane, uspješne žene dosta iskustava o kojima bi poslije mogle, da žele, pisati, pjevati, skladati, koje bi mogle glumiti, režirati ili samo - živjeti punim plućima. A one koje se na tren odluče na ludilo, ujutro se probude očekujući grimizno slovo, koje, i kad izostane, same sebi sašiju i zakvače, u krivnjama, panikama, tjeskobama. Još čekamo to jutro koje će promijeniti sve, u kojima ćemo jednako mirne i jednako slobodne otvarati oči nakon noći.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 00:05