Blagdani su prekrasna, topla, blještava stvar koja zna ujesti za srce više i jače nego bilo koje drugo vrijeme u godini. Kad sam se prvi put u životu nosila s “blagdanima koji nikad više neće biti onakvi kakvi su bili”, bilo mi je posve nejasno zašto mi nitko nikada tu fazu, taj nepodnošljivi miljokaz u procesu tugovanja, nije spomenuo. Zašto se ne govori i ne piše o tome koliko je teško okititi prvu jelu nakon razvoda? Zašto se ne govori o tome koliko je bolno osjetiti miris kolača kad znaš da nedostaju oni koje je radila tvoja mama koje odjednom više nema i neće je niti biti na božićnom ručku koji odjednom ti spremaš i za oca, a posve si nepripremljena za to? Zašto mi nitko nikada nije rekao da ću se osjećati kao u čudnom filmu, koji je nijem samo za mene, jer svi drugi čuju razgovor dok ga ja promatram sa srcem pred eksplozijom i zvukom bubnjanja u ušima, i kako ću bez daha promatrati kako drugi, naoko sretni, jure, kupuju, ukrašavaju, slave, a kako ću ja na svakom uglu našeg grada i u svakom trenu božićnih praznika tražiti tempiranu bombu sjećanja?
Bakalar mi je postao neprihvatljiv za Badnjak, razmišljala sam, priznajem, i o tome da nemam bor. Sjećam se dobro: prijateljica koju sam dugo godina u kolumnama zvala Marinom prolazila je istu stvar i pomogla mi je da preživimo - nosile smo zajednički bor visoko na moj peti kat, stepenicama, dok smo gutale suze sjećajući se zajedničkih kupovina božićnih drvaca s bivšim partnerima koji to više nisu bili, koji su, danas sam posve sigurna, negdje na nekom nama tada nepoznatom mjestu prolazili istu kalvariju. Posve sam sigurna u to jer, nekoliko mjeseci nakon tog suznog nošenja bora koje je označilo sasvim novu tradiciju, našla sam se u situaciji kao iz filma “The Marriage Story” (koji toplo preporučujem da pogledate jer je jedan od najboljih filmova godine, samo pazite: slomit će vam srce) - bivši muž i ja svađali smo se bez kraja i konca, i bez ikakve nade u rješenje, jer svađa nije bila tu da bi se nešto riješilo, bila je tu da iskažemo frustraciju činjenicom da je nešto nestalo, da smo dopustili da umre, da nismo spasili ljubav koja nas je molila da je spasimo, da joj damo umjetno disanje, ali mi smo iz prkosa, tvrdoglavosti i povrijeđenosti to propustili, možda i jer nismo mogli, a svađali smo se - baš oko božićnih kuglica. Kome koja i tko ima pravo na one Sašine, a tko na antikne.
Sjećam se dobro besmisla tog dijaloga pa kad sam se gotovo desetljeće poslije našla u još goroj boli jer se u sljedećem krugu pojavio, baš kao i u spomenutom Baumbachovu filmu, i lik nevinog, savršenog djeteta, pomislila sam da ovaj put neću preživjeti pa ću samo - otkazati i večeru za Badnjak, i gledanje vatrometa za Novu godinu, i putovanje, i lažiranje da Djed Mraz postoji, a možda i život tijekom blagdana. Da bih se spasila, ušla sam u neki mode da ništa nije važno. U ovom krugu, nažalost, generacijski su se moji ljudi već nosili s gubicima voljenih koji nisu samo inicirani razvodom, već i bolestima, nestajanjima. Znali smo se susresti. Hodali smo kao zombiji kroz gužvu adventa, vesela glazba i zvončići bili su soundtrack našoj tjeskobi.
I nije da je sve bilo grozno: ima trenutaka, posebno kad u svojoj ruci držiš dječju ruku ili, oh usudim li se napisati, novu ruku koju voliš, kad gotovo dotakneš mir i spokoj i zadovoljstvo. Ima, dakako, i trenutaka kad se desi nešto novo, što donosi nadu da život može i dalje biti lijep, i da obitelj može preživjeti blagdane i ako nije atomska, čak i ako nije u idiličnim odnosima, čak i ako netko bolno nedostaje za stolom. Ali ima trenutaka koji su fizička rana. Što je to u blagdanima što nas dovodi do suza, iako su dizajnirani za osmijeh? Baš taj ekstrem u emocijama - kako se veseliti kad ti netko nedostaje?
Lako je dekonstruirati i rekonstruirati sliku savršene obitelji i sebi i djeci kad dani teku u nekom ritmu svakodnevice - sjećam se kako sam se na početku svog samostalnog života s djetetom pitala hoću li ja to moći, ali život nema strpljenja, kao što ni Mjesečeve mijene neće usporiti zbog ičijeg gubitka ili nespremnosti na promjenu, pa sam se jednostavno navikla. Ali prošlog sam Božića bila na koljenima od užasa - tko će podići našu kćerkicu da stavi zvijezdu na bor? Koliko god to zvučalo malograđanski smiješno - dubine duše pronalaze utjehu u repetitivnosti rituala tijekom kojih se vraćamo na mjesto kad smo se voljeli, mjesto koje stvara naš identitet, pa makar se on pokazivao u prizemnim stvarima kao što su slika oca kako “tuče” bakalar ili majke s maramom na glavi da se miris istog ne bi uvukao u friško nafriziranu kosu. Iako sam otišla od mjesta tugovanja, pa sam s prijateljicama koje su prolazile iste ili slične priče uspjela izmijeniti čak i autoironične poruke o tome kako ove godine čak i nismo “toliko depresivne”, desilo se i ove godine da me tjeskoba, ta spretna uhoditeljica našeg mira, zgrabi za grlo onda kad se najmanje nadam - poziv bi joj bio pogled na tanjur koji je on volio, uspomene na svađe oko toga hoćemo li božićne lampice držati upaljene cijelu noć (jer tko to zapravo vidi dok spavamo).
Prijateljica mi kaže da je nekoliko Božića nakon smrti mame izbjegavala francusku salatu, a prijatelj da mu je ideja odmatanja darova bila toliko nepodnošljiva da su godinama djeca to radila sama. Tuga je prepredena neprijateljica: ona je u mirisu koji nedostaje, u šali koja ostaje neizgovorena, u okrajku kruha oko kojeg se više nitko ne svađa pa ga nema smisla niti pojesti. Nju ne možemo nadmudriti jer se ne nalazi u akciji koju samohrana majka ili udovica može nadoknaditi (pa smo i ove godine dvije prijateljice i ja nosile jednoj friško samoj bor u kuću), ona se nalazi u božićnom jutru u kojem dijete pita kad će kod oca ili se unuk ne sjeća djeda, osim s fotografija. I zato mi je drago što za par dana počinje vrtić i rutina koja tješi jer smisao života jest da teče i da se mijenja. Pronađite utjehu u tome da nikada više neće biti jednako teško kao otvoriti ukrase za bor onaj prvi put nakon gubitka.