Zbog korone će ljudi biti zeznuti na tisuću različitih načina - zaključila je moja prijateljica hladnokrvno, ali mudro kad sam joj uz fascinantno minimalnu dozu panike objašnjavala kako se dogodilo da pristanem na snimanje poluortopana (pola glave, ukratko) bez zaštite od zračenja - barem štitnjače, ako ne i jajnika - jer, iako nisam trudnica, još sam, navodno, žena u fertilnoj dobi.
Loše šale o ženskoj biologiji na stranu, doista je nevjerojatno da je situacija s Covidom-19 čak i mene, koja sam u društvu poznata po tome da nikada zapravo do kraja nisam izašla iz dječje faze u kojoj mi se sada nalazi četverogodišnje dijete, a koja je poznata po kultnom pitanju “A zašto?”, obrnula lako kao beba zvečku i dovela u situaciju da sam potpisala nešto a da zapravo ne shvaćam što sam potpisala i da sjedim s glavom usred rendgena i dok stroj već pleše svoj spasonosan, ali opasan labuđi ples oko mog tijela, shvaćam da prvi put u životu na sebi ne nosim one metalne utege.
“Zbog situacije s Covidom”, odgovorila je na moje zbunjeno pitanje tehničarka, kao da “situacija s Covidom” pokriva sve suludo što nam se može dogoditi u bliskoj budućnosti. Ljubavnica u vašem krevetu? Situacija s Covidom! Ne histeriziraj. Pet kilograma viška? Situacija s Covidom! Zdravo ćeš jesti 2023. Otkazano vjenčanje? Situacija s Covidom. Živčani slom zbog školske godine? Situacija s Covidom. Latentni alkoholizam - situacija s Covidom; ozračeni ste - situacija s Covidom; čovjek je umro jer hitna nije stigla - situacija s Covidom; restorani rade, ali nitko ne zna kako će vam konobar donijeti piće, restorani rade, doduše, već sada, i ti isti konobari vam slažu hranu u kutije, dijete vam smije u vrtić, ali vas molimo da ga zapravo ne dovodite... situacija s Covidom.
Vi slobodno nastavite niz, a ja ću se nakratko zadržati na ovom posljednjem. Kao što sam potpisala, očito, da sa stopostotnom sigurnošću znam da nemam koronu i dijete u utrobi kojem bi potencijalno naštetilo zračenje, tako sam zamoljena i da potpišem papir na kojem garantiram da mi ni dijete nema Covid, i da i njezin otac i ja i svi ostali skrbnici ako ih ima RADE.
Nije baš najjasnije znači li u ovom kontekstu “raditi” ujedno i biti zaposlen, jer neki ljudi koji su zaposleni trenutno nikako ne smiju raditi zato što to ugrožava nacionalnu sigurnost (svi performeri, primjerice), a neki nezaposleni rade od kuće, na autorske ugovore (brojni umjetnici također), ali je sve jasnije da gdje god da dođemo, potpisujemo komade papira na kojima piše da smo odgovorni za sve za što je, kako smo čuli, odgovoran samo virus, i da obećavamo stvari koje nismo obećali ni na vjenčanju.
Pitanje je, dakako, imaju li oni koji rade od doma pravo na vrtić jer ipak rade od doma, što u mokrim snovima javnog sektora, sve mi je jasnije, znači da se probudimo, mazimo s djecom, psima, mačkama, papigama i jednorozima, zatim se dugo rastežemo dok nam djeca pripremaju avokado za doručak (avokado je vjerojatno ubrao jednorog putem), zatim radimo jogu za mamu i dijete dok ptičice pjevaju naše najdraže pjesme, a prije početka nastave preko neta, koja prolazi kao vjetar u žitu, ne, uistinu, majke niti ne primjećuju da djeca uče i koliko uče, i dobro je da ne primjećuju jer one tada kuhaju ručak za svoju voljenu obitelj, s papigom na ramenu, mrvicu raduckamo pa, dok se šalša krčka, naslikamo ili napišemo nešto, javimo se šefici na poziv na Zoomu, održimo konferenciju ili dvije s desetak gradova u Europi, prebacivši samo ozbiljan sako preko hlača za jogu.
Ironija vam je vjerojatno otkrila da rad od kuće nije ni približno tako idiličan ni jednostavan - ali, situacija s Covidom tjera nas da se osjećamo kao manje vrijedne zaposlenice ili samozaposlenice, pa se već tjednima pitamo je li bolje da radimo iz ureda ili da radimo od kuće. Gledala sam dugo u taj obrazac koji su, navodno iz Ministarstva, poslali vrtićima, ništa mi nije bilo jasno, čemu on služi i kako bismo se mi trebali osjećati kao majke kad nam kažu: ako nije nužno, ne dovodite ih, pa mi, evo, pada na pamet možda da netko redefinira pojam nužnosti.
Netko tko je žena, por favor, netko tko je majka, ispričavam se unaprijed na diskriminaciji, ali činjenično je stanje da neopisivo puno radimo za vrijeme situacije s Covidom, pa čisto da nam bude jasno - postoje li vrtići samo za one koji direktno spašavaju hrvatske građane od Covida ili i za one koji spašavaju hrvatsku ekonomiju (pustimo sad na stranu pitanje je li to, zapravo, Sizifov posao).
Nije da je novost, ali tzv. momshaming koji se na određenim mjestima događa dok majke s izrastom, suzama u očima i profesoricom matematike starijeg djeteta na drugoj liniji, koja je starijem djetetu dala tri iz testa koji je ta majka s izrastom rješavala tri dana, bjesomučno, umjesto da rade od doma, tipkaju po raznim WhatsApp grupama ne bi li s paćenicama sličnih sudbina donijele odluku koja je jednako dobra za psihičko zdravlje njihove djece, za nacionalnu sigurnost, i za ono što je, dakako, kao i u svakoj drugoj izvanrednoj situaciji, najmanje važno - emotivno zdravlje nje same, majke koju ovo društvo obožava i štuje.
Pa evo baš prigodno pred Majčin dan, žene grizu nokte dok paralelno piju vino koje bi inače bilo namijenjeno samo kuhanju i razmišljaju - hoću li nas sve pobiti ako ih pošaljem u školu? Hoću li nas sve pobiti ako ih ne pošaljem? Jasno je nama koliko je važno da ostanemo odgovorne. Jasno nam je i da se borimo protiv nevidljivog neprijatelja. Nekad se to zvalo shizofrenija. Danas se zove odgovornost. (Jasno je nama i da je naša uloga neopisivo važna, ključna). Ali, priznat ćete, sličnosti ima.