Prije godinu dana, kao angažirani umjetnik, rodoljub, demokrat i politički osviješteni građanin, bio sam iznimno zabrinut zbog sve učestalije eskalacije opasnih tendencija u hrvatskom društvu, za koje se s puno prava moglo reći da su imali fašistička obilježja, posebno na stadionskim divljanjima. Stoga sam se tada obratio predsjednicima države i Vlade, Josipoviću i Milanoviću, s prijedlogom da se na HRT-u prikaže moj dokumentarni film o povijesti ustaškog zločina, “Testament”, kasnije nazvan “Zalazak stoljeća”, koji sam radio neposredno uoči početka rata, u koprodukciji s ondašnjom TV Zagreb, a koji do danas nije prikazan na hrvatskoj televiziji.
Smatrao sam da jedan takav film može izvanredno poslužiti kao podloga za širu raspravu o ustaškoj, nacističkoj i fašističkoj ideologiji, koja oduvijek strahovito šteti Hrvatskoj. To je ujedno i prilika da mladi ljudi, možda prvi put, vide i čuju o autentičnim događajima iz tog vremena i uvide zašto dižu ruke u znak fašističkog pozdrava. Radi se o filmu koji je obišao cijeli svijet, prikazan je na Viennaleu u Beču, na češkoj TV, na TV RAI, TV Sloveniji, Berlinaleu (FORUM), na festivalima u Rotterdamu, Strasbourgu, Trstu, Parizu, Lisabonu, Los Angelesu, Moskvi, Göteborgu, Valladolidu, Münchenu, Kijevu...
Svuda je primljen izvanredno i s poštovanjem. Moj prijedlog su vrlo srdačno pozdravila obojica predsjednika, ali ni film, ni rasprava na predloženu temu do danas nisu našli mjesto na programu HRT-a. Nisam tada bio svjestan da bi taj film trebao pogledati i moj mlađi kolega Hrvoje Hribar, aktualni ravnatelj HAVC-a. Hribar inače, iz neposrednih kontakata, znade taj dio moje osobne i umjetničke biografije. Znade da sam 1991. morao napustiti Hrvatsku, da u ondašnjim okolnostima sačuvam taj film i vlastiti život, kao i to da se od 2005. nastojim vratiti u svoju zemlju, u svoju profesiju. Nekoliko smo puta o tome razgovarali. Ja sam ga u početku doživio kao suvremenog intelektualca koji ima predispozicije pridonijeti demokratskim trendovima i filmskoj profesiji u Hrvatskoj.
Vjerovao sam u njegovu profesionalnu, političku i moralnu podobnost. Danas me taj čovjek optužuje za antihrvatsku propagandu, naziva me propalim redateljem i predstavlja me kao opoziciju kolegama redateljima. Upućuje na moju moguću kolaboraciju s hrvatskim ratnim neprijateljem, pa kaže da je moj najgledaniji film (citiram Hribara) “dokumentarni film ‘Krv i pepeo Jasenovca’, koja je gledanost postignuta tijekom posljednjeg rata i uz napadno pretjeranu promociju državnih službi Srbije”.
Za takvu optužbu je potrebna zavidna hrabrost, pogotovo s obzirom na činjenicu da to 20 godina nakon rata govori funkcionar suvremene demokratske hrvatske države. Ja sam 1991. prošao linč, ali bilo je to vrijeme kaosa, početak rata, institucije još nisu funkcionirale. Je li moguće da danas suvremeni hrvatski funkcionar i najodgovornija osoba u državnoj kinematografiji ovako denuncira i kvalificira mene kao hrvatskog redatelja? Je li to nalog za moj novi izgon? Film “Krv i pepeo Jasenovca” snimljen je 1973., bio je kandidat za Oscara, dobio sam za njega Nagradu grada Zagreba.
U vrijeme kad mi Hribar spočitava kolaboraciju s državnim službama Srbije, ja sam živio težak život u egzilu, potpuno izvan bilo kakve političke stvarnosti koja se odvijala na prostorima bivše države. Ni najradikalniji predstavnici ni jedne dosadašnje vlasti nisu me tako beskrupulozno optužili pa se pitam govori li to Hribar u svoje ime ili je to uistinu stav vlasti koju predstavlja. Osim što je to apsolutno najgrublja politička optužba koju sam doživio, to je ujedno optužba koju iznosi ravnatelj kulturne institucije koja bi trebala prvenstveno štititi autora i njegovo pravo na autorsku slobodu.
Postaje čak manje bitno da je i tako izneseni podatak neistinit. “Krv i pepeo Jasenovca” nije moj najgledaniji film, već “Okupacija u 26 slika” koju je gledalo više milijuna gledatelja i prodan je u više od 30 zemalja, u Češkoj je bio najgledaniji film 1979. i 1980. Hrvoje Hribar kao ravnatelj HAVC-a proziva 20-ak poznatih i priznatih hrvatskih redatelja koje sam navodno nazvao močvarnim ljudima te ih tako okreće protiv mene kako bi me nedvojbeno spriječio da ikad više radim u Hrvatskoj. Jedina je istina da ja nikad ni o jednom autoru, odnosno redatelju nisam ništa loše rekao.
Ja nikad ništa loše nisam rekao ni o Hrvoju Hribaru kao redatelju. Dapače, rekao sam, čak i Hribaru neposredno, da ga vidim kao talentiranog redatelja, da je šteta što je zapostavio svoju struku jer ima potreban potencijal za razvoj u svojoj umjetničkoj profesiji. Nikad nisam atakirao kolege autore, čak ni kolegu Vrdoljaka, s kojim sam u poznatom javnom sukobu, nikad nisam atakirao kao redatelja. Ali sam atakirao na sistem koji su Hribar i Vrdoljak predstavljali, održavali i podržavali. Istina je da sam u više navrata rekao da je način odlučivanja u hrvatskoj kinematografiji “močvarno stanje koje treba isušiti od komaraca”.
To je metafora koja sublimira opće mišljenje javnosti i nisam otkrio nikakvu novost. To nema nikakvu osobnu konotaciju. Činjenica je da tamo postoji nešto što je u demokratskoj Europi nezamislivo, a to je da su režiseri članovi komisije i da oni određuju tko će od kolega režisera raditi filmove - to je nonsens koji je doveo do začaranog kruga, režiseri koji odlučuju logično zaključuju “ja tebi dajem film ove godine, a ti ćeš ga meni dati iduće“ i taj se krug godinama vrti, uz neselektivan dodatak novih debitanata. Taj krug je vrlo teško razbiti, radi se iznad svega o interesu novca.
Dakle, uvijek kad sam kritizirao, kritizirao sam isključivo rad institucije, tj. način odlučivanja o raspodjeli državnih, javnih sredstava. U pismu predsjedniku Upravnog odbora HAVC-a Ćosiću, Hrvoje Hribar je, između ostalog, napisao da ja kao “ugasla zvijezda” od 1989. nisam snimio ni jedan film, da su svi propali projekti; iako ja ne mogu utjecati na bilo kakav način na izbor ravnatelja HAVC-a, Hribar mi je jasno poručio da nemam što više tražiti u hrvatskoj kinematografiji, kao i to da je neprimjerena svaka podrška koju bi mi itko želio ukazati. Ni ti navodi nisu istiniti. Od 1991. napravio sam film “Zalazak stoljeća” u trajanju od tri sata. Film je obišao gotovo sve festivale od Berlina do Los Angelesa te u Češkoj dobio najveću nagradu literarnog fonda kao najbolji dokumentarni film godine.
Nakon toga sam napravio igrani film “Lacrimosa”, u trajanju od sat i pol, koji je bio kandidat za festival u Cannesu i obišao je desetke svjetskih festivala. Zatim sam u Kini snimio pet filmova u trajanju od 2,5 sata, koji su obišli svjetske festivale. Ali svi ti filmovi nisu nikad prkazani na HTV-u. 2005. sam počeo snimati seriju “Tito - posljednji svjedoci testamenta” u trajanju od 13 sati, koja se uspješno prikazala u pet zemalja, s velikom gledanosti. Dakle, ukupno 20 sati snimljenog i pretežno visokonagrađivanog filmskog materijala. Ravnatelj HAVC-a to naziva propalim projektima, pitanje je za njega statističara: koliko je on snimio u ovih 25 godina filmskog materijala?
Da budem korektan do kraja, moram reći da su ove godine stigle do mene “mrvice” koje sam na tren radosno doživio kao ogromni korak prema mom povratku u hrvatsku kinematografiju. Moja producentska kuća Zafra film na posljednjem je natječaju dobila za razvoj projekta “Sestre” 100.000 kuna, a isti iznos dobio je i producent Menorah film, koji je okupio redatelje Praške škole (ja sam jedan među četvoricom), za pripremu projekta “Nirvana”. No, moja nada u promjenu kratko je trajala. Trebalo mi je vremena da shvatim da Hrvoje Hribar ne želi da ja radim film (ili je dobio upute da mi se onemogući rad u Hrvatskoj). To iz razloga što je neposredno nakon mog dolaska u Zagreb moj odnos s Hrvojem Hribarom bio korektan kolegijalni odnos, ponekad bi se moglo reći i prijateljski - sve dok nije postao ravnatelj HAVC-a.
Zbog toga sam iskoristio prošlogodišnji pulski festival i obratio sam se ministrici kulture s namjerom da je upoznam s mojom dugogodišnjom željom i potrebom da se kao profesionalac vratim u svoju zemlju. Iznio sam joj neke konkretne probleme na koje nailazim, a koji zapravo u uređenom pravnom i demokratskom sistemu ne bi smjeli postojati. Primljen sam i saslušan od gospođe ministrice sa zavidnom pažnjom i podrškom, ali s druge strane to nije utjecalo da se moja pozicija drastično ne pogorša do aktualne situacije kad razmišljam o najradikalnijim odlukama...
U svakom slučaju, moja situacija, kao i situacija s financiranjem hrvatske kinematografije je krajnje ozbiljna i toga treba biti svjestan. Hribar je čovjek koji pripada vlasti. S obzirom na to kako se aktualna vlast predstavlja, on ovim svojim postupkom tu vlast kompromitira. Ali ako ga ta vlast ipak podržava u ovako opasnim objedama, onda je mene strah. S obzirom na primijenjene metode, imam se razloga bojati i pitanje je što ja ovdje uopće mogu tražiti. Nitko me dosad nije na takav način optužio i ugrozio moje stvaralaštvo.