Ne možemo sa sigurnošću reći gdje se Dante školovao: je li u Bologni, Firenci ili u Parizu. Uzbibali studentski život u Parizu počinje vrlo rano i nije isključeno da je naš pjesnik baš tamo stekao svoja znanja iz područja Sedam Slobodnih Vještina Marcijana Kapele, koja je potom pjesnički prikazao u “Božanstvenoj komediji”. Građa srednjovjekovnog studenta raznolika je i dojmljivo lišena literature koja u Europu dospijeva tek nakon pada Konstantinopola u 15. stoljeću. Oni tako od Platona poznaju tek jedan dijalog, a najčvršću vezu s antikom uspostavljaju preko Vergilija, stoga i nije čudo da Dante odabire upravo tog pjesnika, kojem se divi i štuje ga, za vođu kroz pakao i čistilište. Srednjovjekovni studenti, služeći se primjerima iz staroga Rima, svladavaju retorsko umijeće, opća mjesta pisanja i govorenja.
Danas smo skloni zaboraviti koliko su ta umijeća potrebna i važna. Ako je doista bio u Parizu, Dante je gledao Notre-Dame, čija je gradnja počela stoljeće ranije. Nema sumnje da je ta crkva bila činjenicom raspojasane mladosti jednog Françoisa Villona, koji se s razlogom smatra ocem francuske poezije. Doduše, jednim od brojnih očeva. No, dok je pjesnika u Parizu oduvijek bilo mnogo, Notre-Dame je bila samo jedna. Bilo je nečeg srednjovjekovnog u prizorima vatrene katedrale s početka Velikog tjedna.
Strašni požari obilježili su europsku prošlost: gorjeli su cijeli gradovi, crkve, tornjevi, nestajale su četvrti, od drvenih kuća ostajao bi prah. Čim su vidjeli kako dim i plamen sukljaju iz Notre-Dame, mnogima je pao na pamet Božji gnjev, isti o kojem progovara Stari zavjet. Bog se naljutio i zapalio Notre-Dame kako bi poručio sekularnom Zapadu - u Francuskoj ih se svega pet posto izjašnjava praktičnim vjernicima - da hitno obnovi vjeru. Bog se naljutio na Zapad jer štuje zlatno tele, svoje debele račune, kuće i vikendice, a vlastite je crkve pretvorio u turistička središta. Prošle godine stajala sam u dugom i vijugavom redu pred katedralom u toskanskoj Sieni, s plaćenom kartom u ruci. Krist je u poznatom prizoru istjerao trgovce što su oko hrama prodavali svoju robu, a ti isti trgovci danas prodaju karte za ulaz u hram. Ne zna se što bi Krist na to rekao, sigurno ga nitko ne bi ni pitao. Pa ipak, nije Božji gnjev zapalio crkvu, složili su se stručnjaci, nego trenutak pažnje ili nemara među onima koji su radili na popravcima njezine gotovo devetstoljetne drvenine.
Pojavila se električna iskra u nezgodnom trenutku. Ili je netko neoprezno baratao nekim zapaljivim tvarima. Svakako, dogodilo se nešto što se nije trebalo dogoditi.
Odmah su se sjatili bogataši i ponudili milijune za obnovu crkve. Novac bar nikad nije bio problem. Svijet se za trenutak zagledao u tu Našu staru Damu, koju bi svaki student koji drži do sebe, ljubavni ili bračni parovi, obitelji s malom ili većom djecom, sretni umirovljenici s velikim mirovinama, trebali obići. Ona je pupak svijeta. Srednjovjekovno čudo. Njoj uz bok rijetko što može stati. Možda firentinski Duomo s Bruneleschijevom kupolom. Ona je veličanstvena, nasađena na svom otočiću, nastanjena svecima i demonima na fasadi. Slična je Danteovoj “Božanstvenoj komediji”, samo u kamenu. Rozeta je spašena, kao i “jedina i prava” Kristova kruna. Čim je požar dovoljno minuo, pohrlili su ljudi iz struke u spašavanje dragocjenosti.
Objavljen je odmah katalog spašenih i izgubljenih čudesa. Napokon, otkriveno je da se uza svu dobru volju i sav novac neće moći sagraditi ista građevina. Naime, Notre-Dame je nastala od otprilike 1300 stabala iz pradavnih europskih šuma, s mnogim stablima još od rimskog doba. Europa već odavno nema svojih golemih stabala, kakve se spominju u viteškim romanima, pa sve do Grimmovih bajki. Pakao strašniji od Danteova koji je poharao Notre-Dame i njezino gotičko krovište neće se baš jednostavno pretvoriti u čistilište: 750 tona prastarog drveća ne može se nigdje naći. Vjerujem da će se i za taj problem pronaći odgovor. No, sigurno je da europsku prašumu možemo sresti još samo u literaturi i snovima.