Sve je počelo s tragedijom na Pagu, kada je netko za koga sa žaljenjem kažem “otac” bacio četvero djece s balkona. Zasićeni višemjesečnom trakavicom zvanom “Daruvarac” i pravnim zavrzlamama i dilemama o tome treba li stvor koji je nekoga zamalo ubio u kafiću otići u zatvor i kada će početi sa služenjem kazne, kao da smo se sjetili kako smo ipak ratificirali Istanbulsku konvenciju koja se bavi upravo time da nasilje ne smije ostati u sivoj zoni, u zoni prekršaja.
Više tisuća ljudi, predvođeno scenaristicom i glumicom Jelenom Veljačom, okupilo se na Tomislavcu i progovorilo o nasilju. Tome su posljedica bili razgovori u Vladi, a rezultate ćemo tek vidjeti: ukratko, hoćemo li povjerovati u Istanbulsku konvenciju, koja je u našoj javnosti uglavnom izazivala polemike o definiciji roda i spola, te hoćemo li je zaista početi primjenjivati u našim životima ili - nećemo. Nisu sve zemlje podjednako uspješne pri implementaciji Istanbulske konvencije.
Čim je riječ o nasilju, postavlja se mnogo pitanja i upire se prstom u mnoštvo krivaca. Sustav je vječni krivac, jer pratimo ga kad zataji, a ne kada je neki posao odradio dobro. Ministar, koji je u ovom slučaju simbol sustava, nosi najveću krivnju, s čime se ne slažem, jer problem je mnogo složeniji od toga da bi ga jedna osoba, ma kako moćna bila, mogla rješavati na svim razinama. Sustav je trom, to je već i u raznim svojim drugim segmentima pokazao.
No, gdje treba početi, a gdje prestati upletanje države u obiteljski život? Nasilje moramo tražiti na samom početku života, kada je dijete uronjeno u svoju najbližu okolinu: pojavi li se u njoj agresija, očeva ili majčina, ona ga oblikuje. Već se u vrtiću susreću pretjerano agresivna djeca. Pojavljuju se djeca koja zagorčavaju život svojim malim partnerima u igri, a nemaju ni četiri godine.
U nižim razredima osnovne škole mali nasilnici ne libe se fizički napadati svoje prijatelje iz razreda. Nasilje je učestala tema svakog roditeljskog sastanka od prvog do četvrtog osnovne. U kojem trenutku na scenu treba stupiti država? Kada problem agresivnog djeteta treba prepustiti socijalnim službama, psiholozima, psihijatrima, a do kojeg ga trenutka roditelji sami trebaju pokušati riješiti, pritom se pitajući jesu li oni izvor problema?
Nije jednostavno istog trena čim nam je nešto sumnjivo zazvati državu i njezine pipke u nečiju privatnost. To pomalo smrdi na totalitarnu državu kakvu ne želimo. Opet, često se dogodi da država na scenu stupa kad je prekasno, kad ima ranjenih, čak i mrtvih. Poznajem žene koje su muževi redovito tukli, a one o tome šutjele i pravile se da redovito padaju niza stube. Nisu prijavljivale nasilnike, iz brojnih razloga. S njima su dijelile bolesnu stvarnost koja bi rezultirala nesretnom i agresivnom djecom.
Poznajem muškarce koje zlostavljaju njihove žene, ali ih ni u ludilu ne bi prijavili jer ih je sram. Istina je da muškarci mnogo češće zlostavljaju žene, ali to ne znači da nema zlostavljanih muškaraca. U kojem trenutku ženu koja psihički mrcvari svojeg muža treba strpati u zatvor? Tko će to odrediti? I kolike su šanse da psihičko mrcvarenje preraste u napad kuhinjskim nožem? Nasilje nema spola, ali žene su fizički slabije i time su veće šanse da će ih napasti njihov fizički jači partner. Iz vremena u kojima se govorilo “sama si je kriva” ili “ona ga je provocirala”, stigli smo u doba u kojem zahtijevamo nultu stopu tolerancije prema kućnom nasilju. Pritom se ne smije zaboraviti kompleksnost problema.
Jedan od najstarijih filmova iz doba braće Lumière prikazuje suprugu koja napadne valjkom za tijesto pijanog muža. Nasilje se tada smatralo komičnim, pogotovo žena koja premlaćuje supruga. Nasilje više nije nikome smiješno, a sve je manje onih koji ga smatraju standardnim dijelom bračnoga života. Pa ipak, problem je tu, teško ćemo ga riješiti. Postroživanje kriterija apsolutno je potrebno, uostalom, složili smo se s time prošle godine ratificirajući Konvenciju.
Ne želimo više živjeti u društvu u kojem se policija pozove u nečiju kuću, evidentira obiteljsko nasilje, često privede nasilnika, te slučaj proslijedi nadležnim službama, zbog čijeg se tromog reagiranja dogodi tragedija. Ali, i svatko od nas treba se zapitati je li u vlastitom životu ikada bio nasilnik, pa i verbalni, ili žrtva. I kakve je to posljedice ostavilo. Jer najveća pospremanja počinju pred vlastitom kućom.