Osoba koju smo nekoć zvali “dragim Bogom”, divili joj se ružičastoj halji u Sikstinskoj kapeli gdje u inspiraciji stvara svijet, a vjernici ga zazivaju križajući se “U ime Oca, Sina i Duha Svetoga”, polako postaje fatamorgana... Tamnoružičasta Michelangelova halja možda je i haljina, očinska figura možda je majčinska, bratska ili sestrinska. “Uostalom, svejedno je kojeg je Bog spola”, kažu švedski svećenici, koji su odlučili da u svjetlu nove definicije rodnog identiteta kao “subjektivnog osjećaja pripadnosti jednom od rodova” više nije prikladno da dobri, stari, sjedobradi Bog bude nekakav muškarac. I tako već odavno ne vjerujemo da u oblacima sjedi ta spodoba u halji ili brzo oblijeće zemaljsku kuglu stvarajući zvijezde, biljke i životinje u svega tjedan dana, što je evolucijski neodrživo.
Takvom brzinom ni Texo Management nije mogao provesti restrukturiranje Agrokora. Stoga, treba baciti u ropotarnicu to “U ime Oca, Sina i Duha Svetoga” i pripustiti raznolikost u staru formulu. Mogu biti Majka, Kćer i Duša ili Teta, Nećakinja i Duhovi, ili bilo koja druga kombinacija. Uostalom, nisu li i stari crkvenjaci govorili da je “Bog naš Otac, ali i naša Majka”. Manipulacije Božjom osobom savršeno su jednostavne, jer riječ je o nekom nevidljivom, s čijom se spolnošću doista može igrati unedogled.
Dotrajali su starozavjetna podjela na žene i muškarce i taj Bog koji je najprije stvorio Adama, da bi stvar bila bezobraznija. Tek onda Evu i to iz njegova rebra! U našem novom svijetu rodni identitet može se mijenjati iz dana u dan, ma iz sata u sat. Očevi mogu postajati majke, sinovi kćeri, a majke očevi. Odavno preživjela homo/hetero podjela obogaćena je sve većim brojem “nebinarnih identiteta”, među kojima je najpoznatija “treća opcija” ili rodna neutralnost, priznata u nizu zemalja, koja se u dokumentima označava kao “X”. Dakle, Bog može biti muško, žensko, može biti X, a ako je X, pred njime/ njom je nepregledno polje “rodnih opcija”. U New Yorku ih je primjerice trideset i jedna. U Australiji trideset i tri, u Kanadi trideset i dvije, a na Facebooku, koji je ipak najprogresivniji, nudi vam se sedamdeset i jedna rodna opcija.
Među njima su i androgini, demi-muškarci, interrodni neutralni, demi-žene, trećerodni, muškoženski, interspolni, androgini, bezrodni, arodni, rodnofluidni-androgino-ženski, rodnofluidni-androgino-muški, rodnofluidni-trećerodni-demi-ženski i tako dalje.
Sa svim tim opcijama što prije treba penetrirati u vrtiće, kako bi se djeci objasnilo da se doista ne moraju zamarati muško-ženskim subjektivnim dojmovima roda, kad mogu, ako požele, biti fluidno-trećerodno-ženski, tako im pomogla osoba zvana Bog, interrodno neutralna. Uskoro će se muškarci i žene tako nesuptilno i rogobatno definirani u svega dva neprihvatljiva spola pojavljivati samo u starim filmovima, a “Humphrey Bogart” postat će neka vrsta psovke. Kad netko nekome kaže: “Ti si običan Bogart!”, dok mu drugi odgovori: “A ti najobičnija Lauren Bacall!”, smatrat će se to kočijaškim žargonom, posve neprihvatljivim na javnim mjestima, gdje se zahtijeva socijalno osjetljivo ponašanje.
A ono patrijarhalno, starozavjetno stvorenje što naokolo leti razbarušene, sijede brade definitivno se neće zvati “muškarcem”, Majke mi, Kćeri i Duše Svete. Jer gotovo je sa svijetom naših pradjedova, s haljinama i hlačama, s muškim i ženskim podjelama, s trudnoćom kao ženskim privilegijem ili prokletstvom. Ulazimo u interstelarni, interspolni svijet u kojem više neće biti “baka i djedova”, “majki i očeva”, “dragoga Boga i Sina Božjega” i takvih nemodernih, čak i opasnih pojmova. Ljudi će se na psihoterapijama prisjećati gestacijskih prostora iz kojih su niknuli, umjetnih maternica što su ih othranile i fluidnih trećerodnih bića koja su ih odgojila. Bit će to naš vrli, novi svijet!