Rimbaud je imao samo devetnaest godina kad je objavio svoju poemu “Sezona u paklu”, no meni se čini da smo ovog ljeta svi proživjeli sezonu u paklu, makar bi netko mogao reći da je svako ljeto za novine “sezona kiselih krastavaca” u kojoj se i od manjih događaja kreiraju velike vijesti, u nedostatku “pravih” stvari. I još bi taj netko mogao zaključiti da je crna kronika oduvijek postojala i da je, dapače, nekoć bila supstancijalni i najveći dio novina. Dakle, stradali u prometu, ubijeni, oni koje gazi vlak, tučnjave po kafićima oduvijek su bili mračnim dijelom naše svakodnevice, a mogući akteri takvih događaja mogli smo biti i mi sami.
Pa ipak, ovo ljeto kao da je isijavalo više nasilja i užasa od prethodnih jer u samo tjedan dana mladića na plaži nedaleko moje ubio je grom (redovito je ovdje ljetovao, u trenutku tragedije kupao se s djevojkom koja je začudo preživjela), koji dan nakon toga kod Splita se dogodilo ritualno mafijaško ubojstvo, u kojem su osobu prije nego što su u nju ispalili hrpu metaka mučili, iskopali joj oči, lomili laktove i zglobove te tako izmasakriran leš ostavili u tvorničkom dvorištu. Nismo još ni te vijesti do kraja proživjeli, kada je mladić u Zagrebu jureći skupim autom skrivio dvije smrti, a jedna je od njih bila mlada djevojka čiji je sastav o tome kako vidi svoju budućnost njezina profesorica objavila na društvenoj mreži. Netom nakon toga smrtno su stradali otac i majka u prometnoj nesreći, ostavivši za sobom devetogodišnje dijete i starijeg sina.
Možda najmanje strašno izgleda napad nožem u kinu, ali on je nekako posebno mračan jer baš sam neki dan sa svojom sedmogodišnjom djevojčicom bila u kinu. Dakle, pod nekim horor filmom skupina je dječaka glasno komentirala film, što je smetalo čovjeka koji je sjedio ispred njih. Kada ih je upozorio da prestanu, nisu ga poslušali. Potom je izvadio nož i počeo mahati njime, prerezao je jednom dječaku kutiju s kokicama, a drugog ozbiljno ranio u nogu, nakon čega je mirno nastavio s gledanjem, sve dok u dvoranu nije stigla policija. Riječ je o psihopatu; takvi se često pojavljuju u Hitchcockovim filmovima, primjerice u “Psihu” ili u “Nepoznatom iz Nord Expressa”, ali teško mi se pomiriti s time da postoje u stvarnosti. I dok sam s kćeri u kinu gledala “Mammu Miju 2”, idealiziranu i pjevnu verziju života na Mediteranu, koja me uopće nije smetala, oko nas je bila stvarnost u opoziciji sa sretnim završecima i songovima.
Netko može reći da se nesreće stalno događaju i da ovo ljeto nije bilo nikakav izuzetak, bez obzira na to što su se baš ove sezone pojavljivali rojevi stršljena i napadali ljude te sam dva puta morala protiv njih intervenirati nekim dosta neučinkovitim otrovom i u vlastitoj dnevnoj sobi, što je od uboda stršljena bilo i smrtnih slučajeva ili barem hospitalizacija, što me više puta na zloglasnoj magistrali između Splita i Omiša pretekao neki bijesni motorist valjda s dvjesto na sat, što svjedočim svakodnevno pretjecanju po punoj crti, bez obzira na to što je toliko kobnih ishoda takvog ponašanja u prometu. I što se bojim preko te iste ceste ići s djetetom na plažu, jer ona je ili zakrčena ili se njome juri kao da ne prolazi kroz naseljena mjesta.
Ljetu je došao kraj, osjeća se to i po suncu i po moru, počelo je “bablje” ili “indijansko” ljeto, za koji dan počet će i škola. Čak i najuporniji poput mene morat će se vratiti na kontinent, premda su mu korijeni odavde i samo što ne navijam za osramoćeni Hajduk, ali s tim čudnim, gorkim osjećajem, da se u ovo rajsko doba godine dogodio neki čudan tektonski poremećaj i umjesto sezone u raju došlo je do sezone u paklu, ne one koja je mladog Rimbauda katapultirala u slavu, nego neke starozavjetne, koja je možda nagovještaj rupture svijeta kakvog znamo, pogotovo kada resorni ministar prokomentira nenadanu smrt mladića na ulici nečim poput “ljudi umiru i to je normalno”. Bez empatije nema nam budućnosti, svi smo mi komadići istog svijeta, njegovih sreća, ali i nesreća i tragedija i što se jučer dogodilo nekome, sutra se može dogoditi nama, a nasilno ljeto možda nam poručuje da bismo baš to trebali shvatiti i u vlastitim životima primjenjivati. Empatiju.