I dok se još prebrojavaju oni što su se pojavili na protestu protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, koju su neke europske zemlje mrtve hladne ratificirale, dok druge nisu, a prethodna vlada to je propustila učiniti uz izgovor da nema novca za njezin monitoring, zanimljivo je kako nam ispod radara prolaze obračuni sa slikarstvom 19. stoljeća ili s umjetnošću starom desecima tisuća godina, kakvi se u posljednje vrijeme događaju. Pa je tako početkom godine galerija iz Manchestera uklonila prerafaelitsku sliku iz stalnog postava “jer žene se na njoj preslobodno ponašaju”. Venera iz Willendorfa, figurica žene s ogromnim grudima stara tridesetak tisuća godina, koju je netko nedavno stavio na Face, s njega je odmah izbačena. Naime, previše je seksualno nabijena za tu društvenu mrežu, što je prilično razbjesnilo bečki Naturhistorisches Museum, u čijem je stalnom postavu.
U Francuskoj se upravo odvija sudski finale između izvjesnog profesora i Facebooka, koji mu je blokirao objavu Courbetove slike “L’Origine du monde” (1866.), što je svojedobno skandalizirala malograđane, jer prikazuje u krupnom planu žensko spolovilo, te se nakon mnogih muka našla na zidu Muzeja d’Orsay. I dok u Hrvatskoj traju muke po rodu i spolu, svjedočimo vremenu koje možda nema problema s trećim rodom, rodnom neutralnošću i/ili interseksualnošću (koji su i tako, u odnosu na heteroseksualnost, prilično rijetke pojave - budimo realni, većina ljudi se i dalje osjeća muškarcima ili ženama, što god mi mislili o tome), no problematizira umjetničke objekte koji nisu sporni valjda od 1900. godine.
Venera iz Willendorfa, figurica ne veća od šake, izložena među rekonstrukcijama mamuta i divovskih tuljana u Beču, doista je gola, a grudi su joj, iz današnje perspektive, pregoleme. Našim precima te su grudi očito simbolizirale obilje mlijeka za potomke i plodnost koja je u doba kad prosječni život traje i pet puta kraće nego danas od presudne važnosti. Kao što je ratarskim kulturama smjena godišnjih doba bila epohalan događaj, iz kojeg su proizašli svi poznati mitovi o povratku boga iz drugog svijeta i preporodu.
Slaveći Uskrs, skloni smo zaboraviti što je povratak proljeća značio našim precima. Ovime mi ne pada na pamet umanjiti mističnu dimenziju Uskrsa. Tretirana novom spolnom podobnošću i izgonom s Facebooka koji istodobno priznaje sedamdesetak rodnih opcija, što da misli Venera iz Willendorfa o današnjem vremenu? Da je progresivno? Liberalno? Da nas uči toleranciji? Uvažavanju drukčijih mišljenja? Da je demokracija opasna, trebalo je naučiti još 1933. kada je demokratskim putem na vlast došao izvjesni Adolf Hitler. Pa ipak, demokracija se smatra manjim zlom od drugih društvenih sistema, poput diktature i tiranije, jer navodno dopušta pluralnost mišljenja.
O mnogočemu, pa tako i o Konvenciji, ljudi imaju pravo na svoje mišljenje. Tim više me čude učestali napadi na one koji su se o njoj izjasnili negativno. Ne dopuštati drukčije razmišljanje zadire u samu bit demokracije. Međutim, sve dok je Courbet na sudu (što se ne pamti još od devetnaestostoljetnih sudskih sporova Flaubertu i Baudelaireu) možemo samo svjedočiti licemjerju i dvostrukim mjerilima te pretjeranoj agresiji onih koji su “za”, kao i onih koji su “protiv”. Ne možemo zažmiriti na zabrinjavajuću činjenicu da se itko zbog bilo kakvih razloga usuđuje umjetnost, čak i umjetnost staru desecima tisuća godina, proglasiti “pornografijom”.
Takve stvari trebale bi nas brinuti ako se doživljavamo djecom nekog divnog, novog doba, no nije slučajno da se problematiziranje prerafaelita, Courbeta i Venere događa baš u vrijeme redefinicije roda: uz rodnu permisivnost kao da se provlači i neka čudnovata spolna podobnost. Ni najmanje me ne odbija ideja da se jednog dana mogu osjećati kao muško, a drugog kao žensko. Dapače, tako oduvijek živim i moje vlastito ime inačica je muškog imena. Ali me plaši i odbija ideja da se iznova procjenjuje i proganja žensko tijelo, čija se ljepota propitkuje na sudu. Takvih stvari trebamo se čuvati jer što su veće slobode, to će čudnije biti njihove posljedice.