Pjesma “Sam u vodi” prva je stvar na long plej ploči “Two dogs fuckin’”, objavljenoj kod ljubljanskog Helidona u proljeće 1989. Tih godina bez razmišljanja se, i bez prethodnog preslušavanja, kupovalo uglavnom sve što Helidon objavi. Pjesmu sam slušao na Tosci 21, sam u sobi s pogledom na grad i na Trebević, tokom cijelog tog ljeta. Prijao mi je zvuk, ali ne i humornost riječkog benda.
Trideset i jednu godinu kasnije pjesmu “Sam u vodi” snimili su s Terezom Kesovijom. Osim što smo zastrašujuće stariji - onda mi je bilo dvadeset i dvije, danas pedeset i tri - i što nam, mnogima, pogledi nisu isti - iz one sobe u kojoj više nisam ne vide se ni grad ni Trebević, jer ih je zaklonila stambena građevina bošnjačkog poduzetnika, osim što su se premetnule države i politički sustavi, stigla digitalna era i svaki čovjek ima svoj kompjutor i telefon bez šnure, muzika nam je prestala biti važna. Muzika je postala zvučna dekoracija i element ekološkog, zvučnog zagađenja. Muzika je postala najlonska vrećica. To je, ponekad mi se čini, promjena koja najviše uznemiri. Nas je muzika odgajala. Rasli smo uz nju kao filadendroni uz Bachove fuge.
Trideset i jedna godina bila je potrebna za sasvim mali pomak, za novi ženski vokal, koji samo na prvo uho zvuči neočekivano i šokantno. Još prije kraja pjesme, koja u ovoj verziji traje duže od devet minuta, za njezinog prvog slušanja, biva ti nekako normalno i prirodno. Pa da, misliš si, i osjećaš, ovo je morala otpjevati Tereza Kesovija. I sve što se u ovih trideset godina zbilo, rat, digitalizacija, filadendroni i Bachove fuge, pa i sepetarevačka stambena građevina bošnjačkog poduzetnika, svoj smisao i razlog nalazilo je u tome da se steknu uvjeti u kojima će Tereza Kesovija otpjevati pjesmu grupe Let 3, i učiniti je velikom. Jer Bog je tu pjesmu pustio na svijet, samo da bi je jednom otpjevala Tereza Kesovija.
Patetika, patetika, patetika… U pjesmi, ili u ovoj priči o pjesmi? Nema je ni na jednoj, ni na drugoj strani. Naprosto, to je gola istina. Nastala iz atmosfere neke zajebantske psihodelije, godinama poslije punka i novog vala, u Rijeci, na rubu i pri kraju jugoslavenske alternativne scene, pokrenuta nadrealističkim automatizmom riječi i stihova, pjesma “Sam u vodi” bila je bez drame i tragedije, ravna, otkačena, zasnovana na dosjetki, na šokantnom vicu, pasjoj jebačini, nekontroliranoj psovci… Let 3 se u svim svojim muzičkim inkarnacijama - a mijenjali su se i transformirali više nego što bismo danas to bili spremni priznati - grubom, vulgarnom šalom štitio od svijeta, od ozbiljnosti i od prigovora za patetiku. Pankeri, i oni koji su stigli za njima, patetike su se plašili k’o đavo od krsta. A pritom kao da su imali neku strast za dramu i tragediju, za veliki sentiment poslije svih šala. Uostalom, velika prava drama se ne događa pri dramskoj impostaciji, i na mjestu za dramu. Velika drama započinje na neočekivanom mjestu.
Dok slušam Terezu kako pjeva “Sam u vodi”, meni se na nekoliko mjesta plače od ganuća. I genijalno je što je to duet: od Prljinog do njezinog glasa traje put i razvoj drame. Tragedije. Kakve tragedije? To ne znam. Nema nje u tekstu, ranije je nije bilo ni u muzici. Tragedija se rađa iz njezina glasa, koji sve to spoji u nešto veliko i snažno. U nešto što me je na čas, na dan, ili na jednu pjesmu, vratilo u ona vremena kad je muzika bila važna i kad smo uz muziku rasli kao filadendroni uz Bacha. U tri sekunde glasa Tereze Kesovije može stati cijela antička drama. Ona je u te tri sekunde može otpjevati. O tome je riječ. Ona ovdje pjeva antičke drame, na tekst i muziku Leta 3, a nama iz prodavnice gramofonskih ploča, koji s proljeća 1989. čekamo pred blagajnom da kupimo “Two dogs fuckin’”, pred očima i za čeonom kosti prolazi cijeli naš život.