StoryEditor
SUMNJIVO LICE

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Ministre smjenjuje samo ljubomora biračkog tijela na kršenje zakona

Možete li se sjetiti posljednjeg hrvatskog ministra koji je smijenjen s razloga koji se, makar i u najširem smislu, tiču posla ili politike? Ministri iz ove i prethodnih vlada otišli su na isti način i iz istih ili vrlo sličnih razloga. Ti se razlozi baš nikad nisu ticali rada njihovih resora
Milan Kujundžić
 Marko Todorov / CROPIX

Ode i Milan Kujundžić, kao da ga nikad nije ni bilo. A u građaninu promatraču, koji plaća porez i uglavnom je kuš po pitanjima unutarnje politike, ostaje mučan dojam, kao i nakon smjene prethodno dvoje, one nešto korpulentnije djevojke i onog zapravo jednako korpulentnog Bračanina, s pojavom vršitelja dužnosti gulitelja krumpira u kakvoj turističkoj menzi. Sve su to bili hrvatski ministri, uz njih i još neki, iz ove i iz prethodnih vlada, i svi oni smijenjeni su na isti način i iz istih ili vrlo sličnih razloga. Ti se razlozi baš nikad nisu ticali rada njihovih resora.

Možete li se sjetiti posljednjeg hrvatskog ministra koji je smijenjen s razloga koji se, makar i u najširem smislu, tiču posla ili politike? Čini mi se da je to bila Mirela Holy. Ona je, ako me sjećanje ne vara, 2012. smijenjena zato što je pisala predsjedniku uprave Hrvatskih željeznica, s molbom da ne uruči otkaz ženi jednoga nižeg SDP-ova dužnosnika. Smijenjena je bez pritiska javnosti, zato što je tadašnji premijer njezin postupak smatrao neprimjerenim.

Osam godina kasnije, nakon što je 2013. zemlja ušla u Europsku uniju, smjene teku na drukčiji način i iz posve drugih razloga. Kujundžića je tako smijenio portal Telegram, koji je otvorio aferu s njegovim imovinskim karticama, čija je bit u tome da je čovjek imao i ono što je tvrdio da nema, ili što je pokušavao prešutjeti. Nad rečenim portalom vlasti nemaju baš nikakvu, izravnu ili neizravnu kontrolu, a na njihovo su se pisanje nadovezali iz sličnih, jednako nekontroliranih portala, uglavnom metodom kopipejstanja iliti krađe sadržaja, a rjeđe proširivanjem teme i daljnjim istraživanjem. Nakon što se stvar dovoljno raširila da su buknule društvene mreže, nadigla se društvena zajednica, pa je postalo jasno da premijer neće moći sačuvati ministra, uključuju se i ostali, i to je trenutak u kojem je ministar zapravo gotov. Mora odlepršati, samo je pitanje kako.

Ministri se prije neumitne smjene opiru kao svinje pred klanje. Supijani domaćini naganjaju ih po blatnim dvorištima s isukanim noževima. Sramežljive snaše dlanovima skrivaju poglede. Znatiželjna dječica širom otvorenih očiju iščekuju pokolj, učeći se vještini upravljanja javnim poslovima u Hrvatskoj, novinarstvu, politici i klanju svinja.

Ali nije to uzaludno opiranje ono što u čovjeku stvara mučninu, nisu to suze, koje teku niz obraze djevojke-ministarke, dok pred krvožednom javnošću svjedoči o tome čiji je to mercedes parkiran u njenoj avliji, mučninu ne stvaraju ni ti uvijek isti, nekretninski i pokretninski razlozi koji vode k smjeni i koji hrvatske ministre i premijere, čim se jedna ideološka paradigma na vlasti zamijeni drugom i suprotnom odvode pred sudove, na višegodišnja suđenja za kriminal koji se, kao, evo upravo sad razotkrio, nego u građanina promatrača mučninu izaziva to što samo pitanje nekretnina i pokretnina, bankomata i službenih kartica može navesti javnost da se okrene protiv ministra ili premijera, da zatraži njegovu defenestraciju, da zaprijeti radikalnom promjenom političkog raspoloženja i biračkih preferencija.

Mučninu izaziva to što je i hrvatsko novinarstvo toliko potonulo i tako nisko palo da se više nije u stanju ozbiljno istražiti što to ministri rade u svojim ministarstvima, čime se bave u svojim resorima i kako zapravo izgleda današnja Hrvatska, promatrana s perspektive i učinka hrvatskih političkih dužnosnika, nego se hrvatsko novinarstvo bavi nečim što je na granici žanra susjedskih ogovaranja i nižerazrednih policijskih poslova. Mučninu izaziva to što se u Hrvatskoj danas ministri smjenjuju samo zbog onoga s čime drugdje u Europi ne bi ni mogli postati ministri, jer bi bili prezaposleni odlascima na sud u statusu okrivljenika, društvenokorisnim radom, služenjem zatvorske kazne.

Mogao je ministar obrane imati još tri onakve iste tragikomične, slepstik, badspenser i terenshil afere s kupovinom borbenih aviona od Izraela, koji zapravo i nije stopostotni vlasnik aviona koje pokušava prodati, ali nikada ne bi zbog toga bio smijenjen. Stvar s njim se malo uozbiljila tek nakon što nije prijavio tristo metara okućnice u Žaboriću.

Mogla je ministrica obrazovanja biti još sto puta nekompetentnija, u ministarstvu čija je djelatnost javnosti preočigledna, jer ljudi imaju djecu u školama, jer ljudi studiraju, jer su ljudi završili nekakve škole i sad slušaju što ta žena govori o školama i što njeno ministarstvo radi po školama, moglo je na demonstracije protiv onoga što čine ona i njezini izaći i milijun ljudi, mogli su učitelji do penzije štrajkati, mogla se kompletna Hrvatska onepismeniti, nikada ona ne bi bila smijenjena. Ali pronađu li joj, kojim slučajem, kao što vjerujem neće, da je poput njezine stranačke kolegice iz prethodne vlade službenom karticom pustošila bankomate, ne bi više ni pet minuta ostala ministrica, i cijela bi se država okomila na nju.

Zašto je sve ovo tako strašno? Zato što nema veze ni s kakvom politikom i ideologijom. Zato što se Andrej Plenković kao šef parade u tom ne razlikuje od svojih prethodnika, Zorana Milanovića i onog cirkusanera koji ne govori hrvatski, kao ni od bilo koga tko bi sad mogao doći umjesto njega. Jedino zbog čega u Hrvatskoj neki ministar može biti smijenjen, jedino zbog čega može doživjeti bijes i prijezir javnosti jesu imovinske kartice i slični papiri, koji sa stanovišta republike, zajednice i javnog interesa imaju tek malo veću važnost od netom upotrebljenog guzicpapira.

Mučninu, onu konačnu, izaziva to što je javnost koja se toliko gnjevi na Kujundžićevo nekretninstvo, i koja se gnjevila na onaj mercedes u djevojčinoj avliji, zapravo reagira iz elementarne ljubomore. I oni bi, naime, htjeli, prijavljene ili neprijavljene, sve te kuće za odmor, vikendice i stanove, apartmane po otocima, mercedese u avlijama, glisere, avione i helikoptere, bankomate i bankovne kartice, plaće, honorare, prijavljena i neprijavljena primanja, nasljedstva, bogatstva, i još svježe zaklane prasce iz čijih vratova otječe krv, dok se sramežljive snaše s divljenjem kikoću bekrijama krvavih noževa.

Ne smeta toj javnosti eventualno Kujundžićevo poigravanje imovinskom karticom, ne smeta joj kršenje pravila društvene igre ili kršenje zakona, nego joj smeta, i skoro svakom koji tu javnost čini, jednako smeta to što i njemu nije dopušteno ono što je dopušteno hrvatskim dužnosnicima, i što on, slijedom takve logike, nema sve ono što ima Milan Kujundžić. Strašno je, beznadno je ako republiku pokreće samo zavist. Strašno je, beznadno je ako je društveni dogovor zasnovan na zavisti.

I onda ministrica kulture, u čijem je resoru i informiranje, kaže da novinari ne bi trebali samo otkrivati afere, jer “nije grijeh da mediji pišu i o pozitivnim stvarima”. Vapaj je to koji se svijetom širi otkako je javnih glasila i nedemokratskih društava. On odzvanja kao opće mjesto svim našim fašizmima i komunizmima, a kako ničega osim toga u kolektivnom građanskom iskustvu uglavnom i nemamo, taj vapaj odzvanja kao opće mjesto ukupne naše povijesti. Zašto mediji ne pišu i o pozitivnim stvarima?

Zato što su, između ostaloga i golemom zaslugom vlasti, najprije one lijevo-liberalne, linićevsko-zlataričine, a onda tek ove, desne i vrlo desne, tek katkad umjereno desne, plenkovićevsko-obuljeničine, ti mediji svedeni na razinu salonske posluge, pablik rilejšna i političkog marketinga, na razinu sobarica, konobara, kurvi i makroa. A nije na takvima da filozofiraju, lijeporiječe i pišu o pozitivnim stvarima, kako bi to željela Obuljen Koržinek, nego je na njima da služe ponizno.

Oni, pak, koji su od takvog služenja slobodni, i to samo zato što politika nije u stanju kontrolirati svijet koji su stvorili svi ti bilgejtsi i stivdžobsi, previše su siromašni da bi se mogli baviti pozitivnim stvarima. Ljepota, draga moja gospođo ministrice, estetska razina i umjetnički sadržaj, kao i visoko novinarstvo, nešto košta! To, znate, morate platiti da biste imali. Naše je novinarstvo, gospođo, kao i veći dio naše žive kulture, ispod razine osnovne zdravstvene zaštite.

Ako želite više, plaćate dodatno zdravstveno. Ako hoćete još više, idete privatnom liječniku. I još više, idete u Austriju i Švicarsku. A naše vam je novinarstvo kao dom zdravlja u Srbu, u Donjem Lapcu, u Dvoru na Uni. Herojsko, na svoj način, ali nije u stanju više ni o čemu drugom da ima ozbiljno mišljenje, osim o kućama i okućnicama. A bez ozbiljnog mišljenja, da vas i tome poučim, nema pozitivnih stvari. Samo mrak.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. srpanj 2020 14:54