StoryEditor
SUMNJIVO LICE

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ U srednjem vijeku od zaraženih se strahovalo i sažalijevalo ih, danas se zaražene mrzi

Morali bismo biti veoma oprezni sa svojim mislima i osjećajima oko onih za koje nam se učini da su se nesmotreno zarazili. Zaraza je kao lutrija u kojoj se igra na veliki gubitak
 AFP

Ponešto nas je, ipak, u ovoj epidemiji iznenadilo, premda smo podosta o njoj mogli znati iz historiografskih, književnih i filmskih djela, počev od Biblije, “Decamerona”, preko Braudela, Le Goffa i Huizinge, pa do Barbare W. Tuchman, čije je “Daleko zrcalo” - svojevrsna povijest svijeta kroz epidemiju bubonske i plućne kuge, koja se odvila između 1348. i 1350. - objavljeno u prijevodu Mate Marasa i u nakladi Grafičkog zavoda Hrvatske, sredinom osamdesetih bilo vrlo zapaženo među hrvatskom i jugoslavenskom publikom, i svakako bi ga vrijedilo ponovo objaviti, u svjetlu infekcije svijeta Covidom-19. Ali možda nas je, ipak, najviše mogla iznenaditi mržnja koju živi ovih tjedana s kraja zime i početkom proljeća 2020. osjećaju prema zaraženima.

O takvoj mržnji, naime, nismo našli traga ni u fikcijskim, ni u dokumentarističkim izvještajima koji tematiziraju epidemije koje su od ranoga srednjeg vijeka pa sve do kasne renesanse oblikovale našu civilizaciju i naš pred-pogled na svijet. Crna je kuga dočekivana i ispraćana sa strahom. Zaražene se sažalijevalo - i to onom vrstom sažaljenja koja je nadomjestak savjesti i istinske empatije koja bi iz savjesti proizašla, a služi, uglavnom, tome da nas, sasvim praznovjerno, zaštiti od toga da ne doživimo jednaku sudbinu - za zaražene se molilo, njihovo stradanje tumačeno je kao Božja kazna za njihove grijehe, kao i za kolektivno društveno posrnuće, ali nije ih se mrzilo.

Mržnja prema inficiranima i bolesnima je, međutim, prirodna. I što su nam inficirani fizički bliži, to je mržnja prirodnija. Recimo, nećemo mrziti bolesne ljude u Lombardiji ili u New Yorku, njih ćemo sažalijevati, ali ako se, ne daj Bože, razboli susjed iz nebodera, u bolnicu ćemo ga ispratiti s mržnjom, kojom ćemo zatim štedro zasipati njegove bližnje, ženu, djecu i vrlo staru punicu. Ta mržnja je, opet naglasimo, prirodna. I kao sve što je prirodno, ta mržnja je životinjska i po podrijetlu, i po načinu na koji se manifestira.

Krdo izolira umiruću jedinku, tjera je od sebe, i po potrebi je ubija. Premda ne posjeduju epidemiološka znanja, životinje se ponašaju u skladu s logikom karantene, životinje izbjegavaju zarazu. Ovo je važno znati, i uvijek u životu imati na umu, iz dva moralno ambivalentna razloga: prvi, da ljudskost ne bismo brkali s inteligencijom vrste u borbi za opstanak, i drugi, mnogo važniji, da se sredstvima borbe za opstanak, među koje spadaju karantena, izolacija bolesnih, zaraženih, ili onih za koje se samo sumnja da bi mogli biti zaraženi, ne bismo nastavili služiti nakon što epidemija prođe. Jer ljudi, za razliku od životinja, izoliraju i one koji nisu bolesni. A karantena izvan vremena epidemije ima i svoj drugi naziv: koncentracijski logor.

Mržnja prema inficiranima i bolesnima je prirodna. I ta je mržnja životinjska. Karakteristična je za društva, društvene skupine ili pojedince s darvinističkim pogledom na svijet. Nacistička je Njemačka najviše povijesno ostvarenje takvoga pogleda na svijet. Ali duboko bi pogrešno bilo misliti da su svi oni koji su ovih tjedana i dana osjetili mržnju prema inficiranima, kao i prema bilo kojoj njihovoj podskupini, pa i prema nekom zaraženom pojedincu samo zato što je zaražen, skloni fašizmu ili bilo čemu što na fašizam podsjeća.

Iza mržnje prema inficiranima Covidom-19 stoji osjećaj ugroženosti. Ako se razbolio netko koga smo još jučer pozdravili u haustoru, možda je i nas uspio zaraziti. Drugo što mržnji prethodi je strah. A kako ljudi kod nas ne priznaju strah za vlastiti život, oni će se obično u svojoj mržnji prema inficiranom kojeg su jučer u haustoru pozdravili pozvati na strah za živote i zdravlje svoje djece. To što djeca ne obolijevaju, nikome nije važno, jer djeca u ovoj priči ionako služe da prikriju strah za vlastitu stražnjicu. Istina, nismo ni mi baš u godinama da bismo se smatrali dijelom rizične skupine, nemamo ni kroničnih bolesti, i jest da su nam stražnjice povelike, ali nismo ni pretili. Pa zašto onda mrzimo susjeda koji se razbolio?

I zašto su, recimo, u Solinu s onakvom bezumnom mržnjom i ostracizmom ispratili jednu zaraženu obitelj, koja se, po svoj prilici, razboljela zato što je najstarija u obitelji svakoga jutra prije mise čistila i redila crkvu u kojoj su se oni, mrzitelji, molili Bogu? I kako je, zapravo, moguće da mržnja nije bila nosiva emocija zajednice u srednjemu vijeku, kada su vladale epidemije kuge, bolesti koja bi u svome bubonskom ili žljezdanom obliku pomorila između 30 i 75 posto bolesnih, dok je mortalitet nešto rjeđe, plućne kuge bio oko 95 posto svih bolesnih, a mortalitet Covida-19 je ispod jedan posto?

Možda mržnja dijelom i jest posljedica niskog mortaliteta, i možda su zbilja najapokaliptičnije apokalipse našega doba upravo te nedovoljno snažne i intenzivne apokalipse, a možda se, ipak, radi o nečemu ozbiljnijem: možda smo mi, za razliku od ljudi srednjega vijeka, pa i ljudi svih sljedećih vjekova i stoljeća prije ovoga našeg dvadesetog i dvadeset prvog, u toj mjeri lišeni svakoga duhovnog sadržaja i temeljne ljudskosti da se od zaraze umijemo braniti samo životinjskom mržnjom prema zaraženom?

Najprecizniji bismo, naravno, mogli biti ako bismo nešto rekli o vlastitoj mržnji prema zaraženim. Naravno, takvo što nitko sebi ne priznaje, i nema onoga tko bi mrzio sve inficirane, redom. Uvijek tu postoji neko tobože racionalno objašnjenje, koje će mržnju usmjeriti samo prema nekima, da bi je neosviještena životinja u nama zapravo osjećala prema svima.

Nisam od onih koji bi mrzio one koji su se zarazili na skijanju. Ne vjerujem da su nam bolest “donijeli” dobrostojeći ljudi, kao što ne vjerujem ni da ju je “donijela” sirotinja, koja je iz Istre odlazila na rad u Italiju. Općenito sam još uvijek toliko razuman da shvaćam da Covid-19 nitko nije donio. Epidemiju bismo, možda, mogli izbjeći samo da živimo u Albaniji iz vremena Envera Hoxhe. Nisam ni od onih koji bi mrzio liječnike koji su se zarazili na skijanju, jer ako skijanje nije zazorno ostalima, zašto bi bilo zazorno liječnicima? Sve dok u jednom trenutku svima nije zabranjeno da idu na skijanje.

Moja mržnja bila je, međutim, usmjerena na ljude koji su 9. ožujka, kada je u Hrvatskoj već bilo dvanaest zaraženih, turistički putovali u Tursku. Moraš biti kreten pa da to učiniš, mislio sam, uživajući što sam konačno pronašao svog krivca, i kao da je sa svakim novim inficiranim iz tog do sada (do subote 4. travnja, kad o svemu ovom mislim), najvećeg hrvatskog epidemijskog vrela, u meni rastao pravednik s elementima moralne vertikale. Nikad ja u takvoj situaciji ne bih putovao u Tursku. Istina, umalo što tri dana ranije nisam otputovao u Pulu, odakle sam kanio u Trst, po špeceraj, ali to, je li tako, nije isto? Nikad nije isto ono što sam učiniš, uvijek je gore ono što drugi učine.

Naravno, ipak sam dovoljno sabran, a već i prilično iskusan, pa nikad ne bih napisao članak ili esej s tezama koje sam po vlastitom domu bio spreman braniti u vezi zaraženih i bolesnika koji su prethodno putovali u Tursku. U mom je slučaju to bila mržnja za po kući. Ali tako je kod većine ljudi. Tek kad javna pomama, tek kad histerija dospije na neku višu razinu, mržnja za po kući biva mržnja za po van, za novine, televiziju i, konačno, za predizborne kampanje.

Zaraženi, međutim, ni za što nisu krivi. Oni su samo dobitnici na nekoj izokrenutoj lutriji. Umjesto džekpota tu dobiješ kugu. Ne baš pravu, ali svakako kugicu. Ali činjenica da se Hrvatska, kao i značajan dio Europe i Svijeta, od te kugice brani jednako primitivnim metodama kao u devetnaestom, i samo za nijansu suvremenijim metodama nego u četrnaestom stoljeću, kako ga opisuje Barbara W. Tuchman, upozorava nas da smo kao pojedinci kojima prijeti zaraza duhovno i emocionalno inferiorniji svojim dalekim precima. Osim što nas je kapitalizam učinio medicinski inferiornim pred virusom, kapitalizam nas je učinio zvijerima sličnijim nego što su to bili oni.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. srpanj 2020 12:40