U utorak 21. listopada u svome stanu, na središnjem beogradskom trgu Terazijama, u predvorju stote, upokojila se najveća hrvatska i jugoslavenska antička tragetkinja, neponovljiva kraljica kazališnih scena Marija Crnobori. Otišla je u vječnost, tiho, u snu, tri tjedna nakon što je, bez pompe, medijskih bubnjeva, talambasa i jerihonskih truba, dočekala 96. godinu. Otmjena glumica za vječna vremena podrijetlom je iz Istre, rođena u Banjolama, mjestu nedaleko od Pule, 1. listopada 1918., netom po okončanju Prvoga svjetskog rata. U posljednjem obraćanju javnosti prije dvije godine, uz sjetni osmijeh, od pradavnina utisnut u njeno lijepo, blago lice, izgovorila je prigodom predstavljanja svoje druge knjige životopisnih sjećanja, skromno naslovljene “Životić”: “Duboka starost je kazna, ali ipak nije loše živjeti. Svi mi živimo neke male živote”.
Bila je vična peru, što je sjajno pokazala kad je nakon umirovljenja, 1983., objelodanila knjiški prvijenac “Svijet glume”. U tim je zapisima slikovito, čudesno pamteći i najbizarnije detalje, opisala brojne dogodovštine koje su obilježile njen plodni vijek, pričem je zaobišla tri intimna detalja koja su bile više-manje površno poznata tek vršnjacima Marije Crnobori i najbližem krugu prijatelja i poznanika. Da je po dolasku u Zagreb 1939. (gdje je najprije pohađala glumačku školu kao učenica slavnoga Dubravka Dujšina, koji joj je prorekao veličajnu karijeru i bio nadasve zaslužan što je 1942. dobila prvi stalni posao u HNK) gotovo dvije godine bila zaručena za nadarena pjesnika Ivana Gorana Kovačića sve dok on nije izazvao teški šok u ustaškome okružju nenadano se otisnuvši s Vladimirom Nazorom među Titove partizane. Zatim, da ju je neuspješno proganjao zaljubljeni ustaški general Ante Moškov, zapovjednik poglavnikove Bojne, izravno zadužene za sigurnost Ante Pavelića, i nesuđeni muž njegove starije kćerke Višnje. Da joj je bratić po očevoj lozi, znani slikar Josip Crnobori - u čijem je stanu i ujedno ateljeu na Gornjem gradu stanovala dok je boravila u Zagrebu, od posljednjih godina kraljevine Jugoslavije, za cijelo vrijeme NDH i prvih dana novouspostavljene Demokratske Federativne Jugoslavije - naslikao posvuda uvelike umnožavani Pavelićev portret, zbog čega ga je nova komunistička vlast žigosala i izopćila tako da je bio višekratno saslušavan pred sudom časti Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske i lebdeći pred vratima zatvora, 1946. emigrirao u Italiju, a odatle pošao brodom roditeljima u Buenos Aires gdje je i umro kao vrsno plaćeni ugledni umjetnik Jose Cernobori. Da je s cijelim kazališnim ansamblom (među njima su bili Branko Gavella, Jakov Gotovac, Bela Krleža, Jozo Laurenčić, Dubravko Dujšin, Tito Strozzi, Fran Novaković, Lovro pl. Matačić, Eliza Gerner, Marijana Radev, Borivoj Šembera, Ana Roje i sijaset ostalih popularnih imena) sredinom travnja 1941. prisegla na vjernost NDH i poglavniku. Da je tri dana prije ulaska u Zagreb postrojbi Prve i Druge divizije JNA, 5. svibnja 1945., odigrala posljednju predstavu na pozornici Velikoga kazališta. I napokon da su joj osiljeni kolege, Vjekoslav Afrić i Joža Rutić - koji su 1943. prebjegli u partizane i po ulasku u Zagreb, dva proljeća potom, žarili i palili u HNK - osorno zamjerali što je glumila sve do sloma NDH i zbog toga joj zatvorili vrata hrvatske Talije, pa je s redateljem i budućim suprugom Markom Fotezom prisilno provela dvije sezone u tek osnovanome Hrvatskom kazalištu u Rijeci, da onda, na poziv Bojana Stupice, 1948. oboje dođu u Beograd, u novo Jugoslovensko narodno pozorište, u kome će ostati zasvagda.
Kad se s početka 2010., u izdanju Jutarnjega lista, pojavio moj trotomni dokumentarni roman o atentatu na Antu Pavelića “Poglavnik živ ili mrtav”, s navedenim podacima o njoj, Marija Crnobori mi je ljutito telefonirala i spočitnula da takvo što nisam smio učiniti. Uzvratio sam joj kako sam cvebe o Ivanu Goranu Kovačiću i Anti Moškovu koristio iz novinskih feljtona te iz svekolikih pismohrana. Svejedno nije bila sretna. Valjalo je shvatiti bojazan Marije Crnobori čak i od najmanjega spomena o njezinu djelovanja u NDH. U Zagrebu je niz umjetnika bilo okovano na stub srama zbog “suradnje s domaćim izdajnicima”. Ravnatelj Lovro Matačić je, na zauzimanje Titove miljenice, operne dive svjetskoga glasa Zinke Kunc, čudesno izbjegao već potpisano smaknuće; njegov kolega po glazbi Boris Papandopulo preživljavao je kao fizički radnik na kolodvorima i skladištima; tvorac “Ere s onoga svijeta” Jakov Gotovac odležao je izvjesno vrijeme u istražnome zatvoru; komičar Viki Glovacki bio je osuđen na dugo robijanje u zloglasnome logoru Stara Gradiška...
Marija Crnobori je odbijala razgovore s novinarima iz Hrvatske strepeći od pomisli da će je netko možda pitati o “onim vremenima”. U romanu sam prepričao njenu žalopojku kad se ojađeno povjerila intimusima o poratnim zlostavljanjima u Zagrebu: “Kao da Vjeko Afrić, do bijega u šumu, nije bio kućni prijatelj ustaškoga kazališnog intendanta Dušana Žanka. Kao da sam slijepa i nisam izbliza vidjela kako Vjeko ponosno stoji uz Žanka i uzdignute desnice priseže NDH i poglavniku. Kao da sam zaboravila da je Joža Rutić stekao popularnost u kabareu ‘Dverce’ pjevajući svoju pjesmicu ‘Črleni lajbek’ i po novinama se hvalisavo razmetao kako ju je napisao po narudžbi pripadnika Zaštite koja je čuvala vođu hrvatskih seljaka Vladka Mačeka, a njihov prepoznatljivi simbol bio je šestinski prsluk od crvenoga sukna. Nakon što se vratio iz partizana, Jožica je obrnuo lajbek prema vjetru i bezočno trubio novinarima da mu je kuplet naručila KP zbog crvene proleterske boje”.
Nakon što je zavoljela najdražega redatelja Marka Foteza, a ni on nije ostao ravnodušan prema svojoj omiljenoj glumici, Mariji Crnobori, među njima se razbujala dotle skrivena ljubav. Na stranu što je Foteza, koji je slovio kao najbolji sljedbenik kultnoga Branka Gavelle, pratio sjajan ugled da je otkrio, maestralno adaptirao i režirao “Dunda Maroja”, urnebesnu komediju dubrovačkoga renesansnog pisca Marina Držića, kad je isplivala prijeteća nevolja. U kartoteci ustaške policije u Petrinjskoj ulici pratio ga je loš ugled. Ime mu je bilo debelo podvučeno, da je sumnjiv i nepoćudan zbog iskazanih ljevičarskih opredjeljenja.
Spasili su ga dobrohotni signali koje mu je, vjerovali ili ne, poslao uvjereni ustaša, ispolinski intelektualac i dokazani teatroljubac, intendant Hrvatskoga državnog kazališta Dušan Žanko. Marko Fotez je izbjegao isljedbe, praćenja, prisluškivanja, pa i već pripremljeno uhićenje tako što ga je Žanko najprije sklonio u Split gdje je postao direktor Drame, a potom je radio i u osječkome kazalištu. Pogdjekad bi i u Zagrebu, ali bez mnogo buke, izrežirao koju predstavu da zatim ponovno šmugne u mirnu ravničarsku slavonsku citadelu.
Tada se u Kazališnoj kavani šaptom prepričavala nadahnuta Fotezova parafraza: “Daleko od očiju žbira, daleko od Jasenovca!”
Iz umjetničke i bračne veze Crnobori-Fotez rodile su se blistave uloge u Jugodrpu, gdje je ona blistala kao Antigona, lady Macbeth, Ljubov Jarovaja, kraljica Elizabeta I., a napose je ušla u nezaborav u povijesti Dubrovačkih ljetnih igara, koje je utemeljio njen suprug, i to kao prva Ofelija u “Hamletu”, potom Gertruda, Ifigenija, Titanija...
Najsretniji dan Marija i Marko dočekali su 5. lipnja 1951. kad im je došao na svijet jedinac, Aleksandar Fotez, koji je, kad je odrastao, krenuo očevim stopama. Ali nakon muževljeve smrti Mariju Crnobori je poput munje pogodio prerani sinovljev kraj u svibnju 2009., tada mu je bila pedeset osma. Majci je Aleksandar ostavio u zavjet tri kćerke, njene unuke, od kojih je do onomadne njegovala praunuke Marka i Danila. Od gubitka svoga Saše još se više osamila: “Danas najradije gledam kroz prozor da vidim lijepu i visoku brezu koju je posadio moj sin. I tada kao da vidim njega!” zaustila je nedavno najboljoj prijateljici, jednako velikoj ikoni Miri Stupici, s kojom se telefonski čula gotovo svakoga dana.
Uz svekolika glumačka i državna priznanja, posljednje je dočekala od srpskoga šefa države Tomislava Nikolića koji joj je o lanjskome Danu državnosti Srbije podijelio Sretenjski orden trećega reda. Obožavatelji Marije Crnobori nezadovoljno su promrmošili kako je to odličje bilo ipak premalo za preveliku glumicu iz galaksije.