Odavno već netko iz vrha HDZ-a nije rekao nešto tako istinito kao što je nekidan izjavio Miro Kovač:
“Ljudi su vezani za radna mjesta koja su možda dobili jer su članovi HDZ-a. Ne osjećaju se sigurno. Misle da će biti konzekvenci”, tužnim se glasom požalio Kovač, koji se natječe za predsjednika HDZ-a, predstavljajući svoj politički program u Slavonskom Brodu gdje se na skup odazvalo tek desetak članova te stranke. Kao da je koronavirus opustošio Brod, eto, toliko je ljudi došlo otvoreno podržati Kovačevu ekipu.
Nonšalantni Andrej Plenković će odgovoriti kako mu je sve to jako smiješno jer “ljudi koji se uključe u politiku su ozbiljni i odvažni ljudi. Naprave svoj odabir, žele svojim doprinosom kroz političke stranke učiniti nešto za neko javno dobro”.
Poput članova koje je izabrao u vlastitu Vladu, dodali bismo. Smjenom ministra zdravstva Milana Kujundžića broj ministara koji su otišli iz Vlade Andreja Plenkovića popeo se na čak 14, a iz početne postave iz listopada 2016. godine preživjelo ih je samo osmero, uključujući premijera. Ali, dok je razumljivo da izborni pobjednici formiraju Vladu, s druge strane nema nikakve logike kada se na svim razinama u državi radna mjesta dijele prema partijskom ključu. A situacija u protekla tri desetljeća je takva da se može povući poveznica koja glasi HDZ = Hrvatska.
Kao što je prije nekog vremena napisao Jurica Pavičić, HDZ je ovladao svime, “od sporta i gospodarstva, preko kazališta pa do Državnog inspektorata, Teniskog saveza i Crvenog križa, došli smo u društvo u kojem je HDZ-ovac šef Privredne komore, HDZ-ovac šef Državnog inspektorata, HDZ-ovac šef Turističke zajednice, HDZ-ovac je ravnatelj HNK, Crvenog križa, Kinoteke i Nogometnog saveza”, pobrojao je Pavičić.
Iako, da bi se nabrojalo sve primjere uhljebljivanja srednjerangiranog HDZ-ova kadra, ne bi bilo prostora u cjelokupnom današnjem izdanju. Samo u proteklih nekoliko mjeseci pisali smo o partijskoj četvorki iz Zagorja koja je kolektivno smještena na važne položaje u Narodnim novinama, kumi lokalnog HDZ-ova kabadahije koja je dobila sinekuru u Belupu ili mladoj, dugonogoj stranačkoj aktivistici za koju je izmišljeno radno mjesto u Plinari. U takvim okolnostima zamalo smo se sažalili nad hudom sudbom Igora Franolića, nekadašnjeg HDZ-ova kandidata za gradonačelnika Ludbrega, koji je bio i direktor Lukoma u kojem je imao menadžerski ugovor s otpremninom od 823 tisuće kuna, koji je napustio stranku nakon što u dva navrata nije izabran za člana Uprave Hrvatskih cesta, pa u Banske dvore adresirao otpusno pismo. “Za mene su lobirali i visoki dužnosnici, ali ništa. Gospodine Plenkoviću, mislim da sam dosta čekao”, ljutito je pisao Franolić.
Naravno da je iskaznica HDZ-a prečica do uspjeha u državnoj službi ili na lokalnoj razini. Ali, pritom treba uzeti u obzir staru izreku Bog dao, Bog uzeo. Pa kada Središnjica dijeli sinekure, logično je da ih i uzima, svakom prema zaslugama. Lojalni dobiju mrkve, a nelojalni batinu, u smislu da više ne mogu računati na unosne poslove za sebe i članove obitelji, namještene javne natječaje ili zemljišta uz obalu na kojima će niknuti apartmani.
Miro Kovač je u pravu kada se sveudilj jada kako ga obični HDZ-ovci ne usuđuju javno podržati jer su možda dobili poslove zahvaljujući Partiji i plaše se da će završiti na cesti svrstaju li se uz Plenkovićeve suparnike. Jedini je problem to što se Kovač ove općepoznate činjenice sjetio onda kad je njegov posao došao u pitanje. Ako izgubi u borbi za predsjednika HDZ-a, zna što ga očekuje: Vae victis.