Prošle subote bačen je suzavac u jedan zagrebački klub. Zavladala je panika, ljudi su padali, gazili jedni preko drugih, razbijali prozore da bi došli do zraka, neki su mislili da im je došao kraj... Stvar je u tome da to nisu bili tzv. obični ljudi, nego su, barem u našem društvu, pomalo neobični: lezbijke, homoseksualci, biseksualci, transseksualci - ukratko, pripadnici LGBT zajednice. Oni koji imaju potrebu sebe odrediti u odnosu na spolne i rodne preferencije, što je njihovo pravo.
Pretpostavka je da je zato i bačen suzavac na njih, da ih se uplaši i pokaže netrpeljivost, ako ne i mržnja prema onima koji su drugačiji. Ne treba ni reći da su se oni u klubu zabavljali, plesali, slušali muziku i ni na koji način nisu provocirali. Osim što je počiniteljima očito već i sama činjenica da uopće postoje bila dovoljna provokacija.
Ne, nije svejedno na koga je suzavac bačen, niti baca li ga policija na huligane na nogometnim stadionima ili pak anonimne kukavice na klub u kojem se te večeri okupila LGBT zajednica. Jer kod nas bacanje suzavca na homoseksualnu ili LGBT zajednicu ima simboličko značenje. Oni su simbol svih “drugih”, odnosno drugačijih u ovom društvu, pa bi se moglo reći da je napad na njih ujedno i - napad na sve druge i drugačije, na one koji ne pripadaju većini, na manjine kao što su i Srbi, Romi, antifašisti i ateisti, primjerice.
Istina je da se 2002., kada je održana prva Pride povorka u Zagrebu (na koju je tada bačen suzavac!) odnos prema ovoj zajednici ipak promijenio i sve im se više građana i javnih osoba, kao i političara, pridruživalo, izražavajući tako podršku. No, istodobno ne treba zaboraviti da je građanska inicijativa U ime obitelji skupljala potpise za referendum o promjeni definicije braka, da je referendum i održan 2013. i da je SDP-ova koalicijska vlada bila prisiljena unijeti u Ustav definicije braka kao “životne zajednice žene i muškarca”.
Je li suzavac poruka? Naravno da je poruka toj zajednici, zato nije svejedno kako reagira vlast, a ni kako reagiraju građani. Građani se u medijskim anketama uglavnom zgražaju i osuđuju napad. Iste takve poruke poslale su i glavne stranke, kao i pojedini političari. Udruga Zagreb Pride opravdano je zabrinuta te u svojem priopćenju ističe: “Proteklih nekoliko mjeseci suočavamo se s eskalacijom mržnje u javnom prostoru potaknutom sve agresivnijim i glasnijim diskursom radikalne klerikalne desnice usmjerenom protiv ustavnih vrednota Republike Hrvatske, koji nailazi na prešutno odobravanje Vlade Republike Hrvatske”.
Međutim, vrh vlasti bacanje suzavca na LGBT zabavu očito nije doživio kao veliku dramu. Vlada je pustila neko jadno priopćenje tek da se čuje i njezin glasić: “Vlada RH odlučno će se suprotstaviti svakom obliku nasilja i govora mržnje, rasne, vjerske i spolne diskriminacije u borbi za jednakost, ljudsko dostojanstvo i sigurnost svih naših građana”. Naravno, izraz “svaki oblik nasilja” itd. ovdje je da netko ne bi pomislio da brane samo LGBT zajednicu, iako je u subotu navečer bila ugrožena isključivo ona. Kako je netko primijetio, u izjavama službenih osoba neposredno nakon nesretnog događaja, nije se mogla čuti kratica LGBT. A baš je u tom “samo” stvar, Vlada je tu i zato da brani prava svakog građanina, pa makar bio i LGBT.
Zanimljiva je reakcija predsjednice. Njezin je ured tek drugi dan izdao mlako priopćenje, koje je - baš poput Vladine reakcije - djelovalo kao obično otaljavanje. Uz to, da bude sigurna kako neće biti pogrešno shvaćena da brani samo LGTB, ne samo da je osudila “svaki oblik nasilja i nesnošljivosti” nego je i spomenula tri događaja: “Sukladno tome, osuđuje premlaćivanje 18-godišnjeg azilanta u Karlovcu, huliganski napad koji se dogodio nakon košarkaške utakmice između Cedevite i Partizana te vandalski čin bacanja suzavca u noćni klub”. Naravno da su i druga dva napada strašna, ali time je poručila da se bacanje suzavca na LGBT zajednicu ne treba posebno izdvojiti.
Šteta je dvostruka. Prvo za predsjednicu samu, jer je to propuštena prilika da se odlučno zauzme za slobodu svih građana. Ona je, kako voli naglasiti, predsjednica svih građana, a LGBT zajednica upravo je ogledni primjer za razumijevanje slobode i prava u građanskom društvu. Žešćom osudom ovog čina jasno bi poručila da ugrožavanje jedne privatnosti (spolne orijentacije) od strane druge predstavlja gušenje slobode i prava građana. I ne samo to, demonstrirala bi da su sloboda pojedinca i građanska prava iznad običaja i tradicije.
Šteta je i za društvo u cjelini. Zalaganje za prava LGBT zajednice, a protiv predrasuda i samovolje, tradicije, običaja, vjere, nacije i spolne orijentacije uvjerilo bi građane (koji s razlogom još u to ne vjeruju) da je vlast tu da štiti njihova prava, ma tko oni bili.
U zapadnim bi zemljama ovakav događaj vjerojatno prošao bez komentara s vrha, osim ako ne bi postojala sumnja u teroristički čin. Građani tih zemalja naučili su da vlast postoji zbog općeg dobra, a ovdje to tek trebaju naučiti. Zato je predsjednica morala prepoznati specifičnost naše situacije i oglasiti se odmah i s drugačijim porukama. Osim, naravno, ako joj nije bila namjera minorizirati i marginalizirati ovaj događaj.
Ako je zaista tako - a ispada da jest - treba se zabrinuti neće li ovaj i slični “marginalni” napadi uskoro prerasti u dio svakodnevice.