Uputa MZO-a od 29. siječnja 2018. izvrstan je primjer pretvaranja rješenja u problem. Ovaj je problem inače prošlih dana doveo do usijanja odnose sindikata i prosvjetne vlasti, školskih ravnatelja i radnika, učitelja međusobno! Nakon što je prijevoz za prosinac isplaćen prema novom Temeljnom kolektivnom ugovoru, a to je značilo nastavak isplate u dosadašnjim iznosima onima koji su dosad ostvarivali pravo na naknadu troška javnog prijevoza, uz istovremeno povećanje naknade onima koji na posao i s posla putuju osobnim automobilom - oglasio se zvuk sirene u glavama rijetkih državnih dužnosnika koji su si dali truda ući u problematiku isplate prijevoza. Naime, iznos naknade za prijevoz u prosincu, unatoč čak sedam radnih dana manje, bio je neznatno povećan u odnosu na studeni.
Razlog slanja na teren sporne Upute (najčešći upit ovih dana u školama???) nije nikakav inat pojedinaca, UTIRUŠ (Udruga tajnika i računovođa u školstvu) ili ishitrena izjava ili potez nekog sindikalista. Razlog je samo i jedino u povećanju mjesečnog izdvajanja za prijevoz. Ako je problem povećanog izdatka u previsoko ugovorenoj cijeni naknade za korištenje osobnog automobila, onda treba iznaći rješenje kojim će se maksimalno smanjiti broj onih koji ostvaruju pravo na isplatu u iznosu od 1 kn/km - misao je na kojoj se zasniva rješenje iz Upute. Nisam siguran jesu li pojedinci koji stoje iza ovog rješenja već shvatili kako se ne radi o rješenju, nego tek o stvaranju novog, po svemu sudeći, još težeg problema? Naime, kršenje kolektivnog ugovora, a baš se o tome ovdje radi, kratkoročno može biti rješenje, no dugoročno riječ je o problemu, a nikako rješenju.
Rečenica-dvije i o samom kvazirješenju. Onima koji, prema TKU-u, ostvaruju pravo na korištenje osobnog automobila, umjesto 1 kn/km, priznaje se trošak korištenja javnog prijevoza, a onima koji se voze automobilom, a do sada su primali naknadu za javni prijevoz, isplaćuje se i dalje trošak javnog prijevoza. Riječ je o klasičnoj inverziji s više nego dvojbenim krajnjim učinkom.
Ima li iz svega ovoga izlaza? Kako je u članku 66. jasno rečeno i tko (stavak 12.) i pod kojim uvjetima (stavak 9.) ostvaruje pravo na naknadu u iznosu od 1 kn/km, a što je u suprotnosti s odredbom iz Upute, bespredmetno je ovo pitanje postavljati pred Povjerenstvo za tumačenje. Kako se radi o rješenju koje je svojevrsni “kamen zaglavni” cijeloga članka, mršavi su izgledi da se tumačenjem preinači ono što je prethodno ugovoreno.
S druge pak strane, značajan broj učitelja (ako im je to povoljnije), zbog fleksibilnog radnog vremena, uvijek može svoje obveze na poslu (pripreme za nastavu, konzultacije s roditeljima, izvannastavne aktivnosti, sjednice…) prilagoditi javnom prijevozu te tako steći pravo na naknadu za javni prijevoz umjesto naknade za korištenje osobnog automobila. Učitelji se ne bune, kako se to iskrivljeno predstavlja u javnosti, zbog toga jer će na posao ići javnim prijevozom. Kamo sreće da u ovoj zemlji postoji javni prijevoz koji učiteljima omogućava koliko-toliko normalan dolazak na posao i odlazak s posla. Nažalost, to već jako dugo nije tako. Autobusne i željezničke linije su se toliko prorijedile da u se u mnogim slučajevima “organizirani prijevoz” svodi na jednu ili tek dvije linije dnevno. Učitelji će, da skratim, na posao i dalje putovati (drugačije ne mogu) svojim, najčešće, 15 i više godina starim automobilima. Njima se najnovijim “marifetlukom” MZO-a potpuno neosnovano pokušava smanjiti ionako nedostatna naknada (1 kn/km umjesto 1,34 kn/km).
Žurno povlačenje sporne Upute, uz sanaciju (isplata razlike) nastale štete, - nameće se kao najmanje loše rješenje. Kada ovaj problem bude riješen, odnosno kada svima onima koji ostvaruju pravo, isplati 1 kn/km, još uvijek će ostati više ozbiljnih neriješenih pitanja, kojima će se morati pozabaviti Povjerenstvo za tumačenje. Zato je važno da Povjerenstvo što prije započne s radom. Svako odlaganje početka rada Povjerenstva u dubokoj je suprotnosti s interesima više desetaka tisuća prosvjetara - putnika.
(Autor je predsjednik Školskog sindikata Preporod)