StoryEditor
'WIND OF CHANGE'

PJESMA TJEDNA ALEKSANDRA DRAGAŠA Stani, vjetre, jer bi’ te upito, ima l’ tute i za mene mito

 

Pretpostavljao sam da ćemo se proljetne karantene prisjećati kao idiličnog godišnjeg odmora u miru doma, ali tek kad nas nakon ljeta stisne recesija. A ne već početkom lipnja, kad doznajemo da na jesen, ako drugi val korone bude i opasniji, neće biti opće karantene jer je gospodarstvo ne bi izdržalo. Minula proljetna pak, unatoč negativnih ekonomskih, imala je i pozitivnih socioloških učinaka. Ipak, bijaše to privid jer odmah po izlasku iz karantene - u kojoj smo, kako zapaža kolegica Snježana Pavić, dva mjeseca živjeli u sporijem i čovjeku primjerenijem ritmu života - sve naše društvene bolesti, zatomljene zbog pandemije, izbile su poput gnojnog čira.

Eto, suci Visokog prekršajnog suda o istom pozdravu na početku iste pjesme zaključuju posve suprotno od predsjednika Ustavnog suda, a umjesto da se “urbi et orbi” sramotimo, bilo bi uputnije prepisati i redovno provoditi austrijske ili njemačke zakone o takvim pozdravima. Bit će da je neugodni vjetar proteklog tjedna otpuhao i veći dio mozga nekih sudaca, a uz isti vjetar napuhala se i afera “Vjetroelektrane”, uz koju bi pasali i stihovi: “Stani, vjetre, jer bi’ te upito, ima l’ tute i za mene mito”, parafrazirani iz još jednog pjesme narodnjačko-rokerskog hitmejkera s dalmatinskog krša.

No, o temi vjetra i korupcije radije ću uz hit “Wind Of Change” njemačkog hard rock benda Scorpions, premda mi je i taj bezvezan. Ta plitka, no ipak dobrodušna balada bila je jako popularna početkom 90-ih, čak i kod nas, jer je postala simbolom promjena u državama “istočnog lagera”. Premda nismo pripadali tom “lageru”, a ja od politički naivne i glazbeno ljigave “Wind Of Change” dobivao proljev, bilo mi je jasno zašto je građanima Praga, Bratislave, Budimpešte, Varšave, Talina, Vilniusa, Rige, Sofije i Bukurešta ta pjesma bila poput budnice.

 

Svi su oni doista bili iza “željezne zavjese”, no meni nije značila ništa; ne samo zbog mog glazbenog ukusa nego i zato što su Zagreb i Hrvatska ipak bili slobodniji i napredniji od glavnih gradova i država Varšavskog pakta. Uz to, u Jugoslaviji je više zaudaralo na rat i razaranje, a manje mirisalo na demokratske promjene u stilu češke “baršunaste revolucije” Václava Havela.

I dok je državama bivšeg Varšavskog pakta “vjetar promjena” donio boljitak, mi već trideset godina na valovima uzrokovanima njime više tonemo negoli se uzdižemo, pogotovo u odnosu na Sloveniju, s kojom smo zajedno istupili iz Jugoslavije, a u kojoj bolje od nas znaju što i kako s kapitalizmom, demokracijom i antifašizmom. Iza nas je u EU ostala samo Bugarska, jer u Hrvatskoj se kroz demokraciju, zahvaljujući i Crkvi, amenovalo i endehazijske bojovnike, kroz sudstvo ozakonilo nepravdu i kriminal, a kapitalizam premrežilo stranačkim interesima i korupcijom.

Ustoličio se “novi poredak” kojim caruju “moć, korupcija i laži”, da parafraziram naziv perfektnog albuma “Power, Corruption And Lies” (1983) sjajne mančesterske postpunk grupe New Order; poredak u kojem politika i birokracija guše sve osim sebe, povlašteni domoljubi mahnito kradu, antifašisti postaju nepoćudni, a korupcionaške afere kakva je “Vjetroelektrane” nižu se poput epizoda sapunica.

To je ta naša “wind of change” tranzicija iz jednopartijskog socijalizma u demokratski kapitalizam; tranzicija u kojoj već trideset godina snažno puše u velika jedra moćnih i korumpiranih, lažljivih i fašistoidnih, podobnih i uhljebljenih, a slabo u jedarca onih koji nastoje preživjeti od poštenog rada i poduzetništva. “Kad bude puvalo, ti puniš džepove”, piše u transkriptima afere “Vjetroelektrane”, a između redaka može se zaključiti da je “stoci sitnog zuba” ostalo samo da pase travu, i to ako je nađe između kamenja koje gura uzbrdo i kontra tog našeg “vjetra promjene”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 01:15