Uz sve rezerve i oprez jer postignuta nagodba u Agrokoru još nije pravomoćna, jer ne znamo hoće li se u budućnosti netko tko je u imperiju Ivice Todorića izgubio silan novac naplatiti od države i ne znamo kako će budući vlasnici koncerna njime gospodariti, Andreju Plenkoviću ipak treba odati priznanje. I to zato jer je, kako je to slikovito odmah po postizanju nagodbe kazao visoki Vladin dužnosnik, od tuđih govana uspio napraviti pitu.
No, od toga gdje je, što se Agrokora tiče, bio najuspješniji Plenković će najmanje politički profitirati. Ljudi nisu osjetili posljedice onoga što je prijetilo slomom Agrokora, pa nisu ni svjesni od čega smo (barem za sada) spašeni. Osim što su se lani u proljeće na kratko vrijeme ispraznile police Konzuma, drugih posljedica koje bi bile vidljive običnom čovjeku nije bilo. Oni koji su zbog Todorićeva upravljanja carstvom prvi mogli ostati gladni kruha, a to su OPG-ovi i mali dobavljači, ipak su namireni i preživjeli su.
Ni ekonomisti i pravnici ne mogu se u ovom trenutku složiti oko ocjene svih poteza izvanredne uprave, niti mogu preciznije predvidjeti što će biti s Todorićevim mastodontom za godinu dana. Ključnim se čini pitanje Zakona o izvanrednoj upravi u tvrtkama od sistemskog značaja, odnosno uplitanje Vlade koja je predložila, a de facto postavila, povjerenika. Taj moment opravdano ostavlja strah da bi se danas-sutra netko od velikih igrača koji je u igri oko Agrokora ostao kratkih rukava mogao namiriti od države. To se može, ali i ne mora dogoditi. Ako se dogodi da će za nekoliko godina Adris ili netko drugi opako olakšati državni proračun, opet ne možemo reći može li ta potencijalna šteta biti mjerljiva sa svim rizicima i posljedicama propasti Todorićeva carstva.
Da podvučemo, ono na čemu Andrej Plenković zaslužuje priznanje koje neće dobiti je to što već drugu turističku sezonu imamo pune police u Konzumu, što se u svakom dućanu može kupiti Beljev ABC sir, kobasice PIK-a Vrbovec, Jamnica, Zvijezdino ulje …. Valja mu priznati i da nitko od Todorićevih radnika do sada nije ostao bez posla, što su ti ljudi godinu i pol, unatoč slomu Agrokora, radili i za to dobivali novac. Kako će im biti dalje, od jeseni kada se očekuje da novi vlasnici Todorićevih firmi sami otključavaju vrata i sami gospodare, saznat ćemo nakon turističke sezone. No, to je faza u kojoj Plenković slobodno može reći da je nastupilo vrijeme kada se politika povlači, a nastupa slobodno tržište.
To je suština pozitivne Plenkovićeve uloge u slučaju Agrokor. Dakako, ima priča i svoju mračnu stranu, a ona je sažeta u aferi Hotmail. Sada bivša potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić koja je vodila priču oko izrade Zakona o izvanrednoj upravi i samog Agrokora činila je to na nedopustiv način. Izradu zakona prepustila je ljudima koji su ga nakon toga primjenjivali, i to tako da su zauzeli savjetničke pozicije u Agrokoru i na račun sloma Todorićeva imperija zaradili vlastito bogatstvo.
Poenta je, međutim, da na tome otkriću nije profitirao nitko u oporbi, da ni jedna opozicijska stranka nije znala inkasirati veliki politički skandal, nego su na njemu zaradili Plenkovićevi unutarstranački oponenti. Nisu Martinu Dalić svrgnuli ni predsjednik SDP-a Davor Bernardić, ni Ivan Vilibor Sinčić, Ivan Pernar ili Božo Petrov, nego su to učinili pripadnici tvrde struje HDZ-a koji su Plenkoviću time podrezali krila i ojačali svoj utjecaj u Vladi. Jednu od malobrojnih članova(ica) Vlade s jasnim stavom, autoritetom i kapacitetom da ravnopravno sjedne za stol sa svakim ozbiljnijim biznismenom uhvatili su u pogodovanju uskom krugu njenih izabranika i izbacili je iz Banskih dvora. Na njeno mjesto Plenkovićevi oponenti uspjeli su ugurati dvojicu osrednjih političara koji nemaju kapacitet ni za kakve ozbiljnije reformske poteze, ali su brana Plenkovićevoj punoj kontroli HDZ-a.
I sada treba zamisliti što bi bilo da su prvaci oporbe koji nisu bili u stanju poentirati na ovakvom skandalu obnašali vlast u trenutku kad je puknuo Todorićev balon. Kako bi Davor Bernardić (čovjek koji u uredu snima intervjue sa samim sobom i poručuje da je spreman za premijera, dok istodobno polovica SDP-a javno traži da odstupi) privolio Ivicu Todorića da potpiše izjavu kojom svoje carstvo daje u ruke izvanrednoj upravi?! Kako bi uopće izgledao političko-gospodarski manevar koji bi izveo Bernardić da se kojim slučajem našao na Plenkovićevu mjestu?
Ili da su na Plenkovićevu mjestu bili Ivan Vilibor Sinčić i Ivan Pernar koji u svom političkom programu imaju izlazak iz EU i NATO-a, koji bi protjerali strane banke iz Hrvatske (iako se kod njih zadužuju po povoljnim uvjetima) i demontirali HNB? O Mostu i Boži Petrovu ne treba previše govoriti jer su bili sastavni dio vlasti u trenutku kada je došlo do Todorićeva sloma. Iz svega što su iznijeli van, ne može se zaključiti da su imali svoje rješenje za krizu koju je proizveo Ivica Todorić, niti da su pomogli premijeru s kojim su potpisali politički savez.
Dakle, pošteno je Plenkoviću odati priznanje, ako ni zbog čega drugog, onda zato jer na političkoj sceni nema nikoga tko bi na njegovu mjestu napravio nešto bolje.