Protagonisti još nisu shvatili što se dogodilo na prošlim izborima. Počinje razdoblje gestacije, kad se važe, duma, mudruje po birtijama i "piju kave", ispotiha pregovara, ali bez jasne ideje što dalje. Političke centrale nemaju kvalitetne analitičire, nego se služe sveznalicama, vračevima i hiromantima, koji imaju veliko iskustvo s provođenjem svih dosadašnjih trulih, promašenih i bezočnih politika. Akademski, novinski i politički komentatori mantraju: "Ništa se bitno nije dogodilo". "Nema kataklizmičkih promjena". "Na ponovljenim parlamentarnim izborima rezultati bi se ponovili". Ne bi, ali još će neko vrijeme proći dok impuls ne doputuje iz gluteusa maksimusa u korteks cerebris.
Hrvatska politička demografija pretrpjela je, zaista, kataklizmičke promjene. HDZ je, doduše, samo sačuvao svoje baze i ponovo mobilizirao sve svoje birače, no to je senzacionalan uspjeh koji im je donijela Plenkovićeva politika stabilnog srednjeg kursa. Istodobno su, naime, njegovi glavni konkurenti propali u svim svojim nakanama. Pojavile su se i nove, uvjerljive nacionalne opcije (Most i Živi zid) te znatno ojačali regionalisti (Bandić Milan i IDS), a posebice lokalni neodvišnjaci koji su išli s vlastitim listama i sutra će biti u prilici da nekoga podrže i na nacionalnoj sceni. Zaboravimo polarnu politiku HDZ kontra SDP plus trabanti, to više ne postoji. SDP je izgubio bazu, a HNS i HSS ostali su definitivno bez glasača te propali u svakoj četvrtoj općini i gradu gdje su išli na izbore. Kao i SDP, izgubili su čak i druga mjesta, odakle su ih mahom istisnule nazavisne liste.
Što to znači? To znači da će za vladanje Hrvatskom u sljedećem političkom ciklusu, nakon parlamentarnih izbora, ma kad bili, presuđivati ne samo "opći koalicioni kapacitet", širina kojom možeš više partnera privući nego odbiti, nego i "kapacitet vladanja", a to znači uvjerljiva sposobnost formiranja relativno kompetentne vlasti na nacionalnoj razini koja partnerima na lokalnoj može pružiti neke konkretne garancije - prije svega ekonomske. Više se, naime, neće praviti kombinacije tipa "ajmo mi dobit vlast pa ćemo vidjeti što ćemo dalje" i "najvažnije je pobijediti idejnog protivnika, jer se ne može živjeti pod njegovom dominacijom". Previše je sad lokalaca i regionalista koji ovako rezoniraju: vodeća politička grupacija s kojom se udružujemo mora omogućiti barem sadašnji rast i prosperitet, jer nam to garantira priljev koji ćemo uvjetovati za naše projekte. Sve ostalo pada u drugi plan, ćirilica, Udba, ustaše, Slovenci, Agrokor, Rusi, Mađari i Ina, plin i vjetrenjače. Manje su važni čak i iseljavanje i natalitetna politika, što se naveliko razvlači kao da je to nešto što nije zahvatilo cijelu istočno Europu i zasad se čini posve nerješivim...
Zašto je došlo do takve promjene prioriteta u političkom mejnstrimu? Zbog učestalih izbora. Zbog djelovanja "političkog tržišta". Na realnom političkom tržištu političke floskule loše prolaze. Prema tome, dajte nam još izbora. Ništa tako dobro ne djeluje na društvo kao suočenje s tržišnim mehanizmom, čak i u politici, pa se valja nadati da festival demokracije neće uskoro prestati i iznova započeti jalovi rast floskulama, borba s himerama i prijetnje blunama.
Kome je u interesu da se skoro održe parlamentarni izbori? Svima osim nepostojećim strankama. HDZ treba izbore da na njima stekne vlast uvjerljivom većinom. SDP treba izbore da vrati svoje mandate i osovi se opet kao stranka, umjesto da i dalje bude student-servis za iznajmljivanje glasača slučajnim prolaznicima. Bandić Milan treba izbore da na valu sadašnjeg uspjeha u regionalnom - a ne više lokalnom miljeu - uspješno izađe na nacionalnu političku scenu, jer mu se napokon pruža priliku da probije taj "zvučni zid". Most treba izbore da pokaže kako su, iako luzeri u lokalnoj politici, i dalje privlačni za manje oštroumne birače, osjetljive na njihovu prozelitsku demagogiju autističnih provincijalaca. Za Živi zid izbori su uvijek prava stvar. Popularni dvojac Esih - Hasanbegović ne može dočekati da se vine i pokori desnicu ujedinjujući revolucionarne nacionaliste na margini HDZ-a i razočarano pravaštvo. Svima su izbori dobri i korisni pa ipak je upitno hoće li do njih doći, jer je Plenković jako oprezan i ne bi htio riskirati ako nema sto posto sigurnu pobjedničku strategiju.
Nije tu dovoljno saznanje da je svaka većina koju skrpa u sadašnjem Saboru traljava te da će, ako i privuče nekoliko prevaranata iz HNS-a, izgubiti bar tri svoja glasa s Hasine desnice i duboko uzdrmati stranku, u kojoj će stoga ojačati disciplinski organi, komesari za provođenje partijske linije, "Vaso" Brkić i "Mistrija" Čuljak s pripadajućim parastrukturama. Desnica će se i dalje rotiti s "Hasom" Hasanbegovićem, a na Pantovčaku će sve oštro motriti kroz periskop i razmatrati mogućnost da ispale neki torpedo. Druge frakcije tjerat će svoje partikularne komercijalne interese, presretne što se rukovodstvo bavi konsolidacijom idejnog fronta.
Koliko god to bilo trulo rješenje, moguće je i ostvarivo - nekoliko haenesovaca bez birača i manjinci koji će pomagati iz prikrajka kroz parlamentarnu koaliciju bit će rubno dovoljni za taj provizorij, koji će omogućiti da se pregrmi ljeto, kapitalizira sezona i možda donose idući proračun. Agrokor je prijetnja, ali se negativni efekti mogu na dogledno vrijeme odgoditi. Barem će nas to poštedjeti brzopletih klombinacija s Inom. Naravno, vlada koja se tako skrpa neće biti reformska, ona može jedino provoditi kurikularnu reformu, što je fikcija, pa se na tom planu mogu postići znatni fiktivni uspjesi. Otprilike kao uspjesi u "ostvarivanju samoupravljanja", čega se danas malo tko sjeća…
Što je stvarna pobjednička strategija za HDZ? Izlazak na izbore u predizbornoj koaliciji s Bandićem Milanom i Čačićem Ratkom, dvije trajno institucionalizirane centrale hrvatskoga regionalnog političkog života. Za razliku od koalicije s HNS-om ili haenesovcima, ona je hadezeovcima idejno sasvim prihvatljiva. Ovako posložena, hadezeovcima obećava jasnu perspektivu osvajanja vlasti bez potonjeg utaljivanja s ljudima koje istinski ne podnose, a osigurala bi i mobilizaciju te donijela golemu terensku premoć. Bandić i Čačić pokrivaju jedina područja (osim Istre i Rijeke) u kojima je HDZ slab, a zajednički, sinergijski, preuzimaju vodstvo u četiri izborne jedinice na području zagrebačkog prstena (Zagrebačka županija), pa za njih radi d’Hondt u devet od deset izbornih jedinica, dok se istodobno smanjuje ugroza od Hasanbegovićevih disidenata, koje bi ta koalicija u zagrebačkoj sredini ugušila.
Da imamo poštenu kladionicu, kladio bih se na +80 mandata (s manjinama), a siguran sam da bi naš najbolji politički demograf, Ivica Relković, to mogao na hipotetičkom modelu i matematički potkrijepiti.
Dominantna hadezovska pozicija prisilila bi SDP da se otarasi svojih luzerskih prišipetlji i koncentrira vlastite mandate za uvjerljivo opozicijsko djelovanje, i to bez Milanovićevih gnoma koji sad popunjavaju njihove saborske klupe. Most bi valjda osvojio petnaest, Živi zid do deset mjesta, a Bruna i Zlatko još manje od toga. Može li se s tim živjeti? Pa može. I zato: svi na izbore!
Zaev, Albanci, Sjevernoatlantski pakt i stabilizacija na Otrantu
Dobre vijesti ne lete na krilima senzacionalnog publiciteta. Tako je u oglusi formirana vlada mladog ekonomista Zorana Zaeva (42), šefa opozicijske socijaldemokratske stranke, transformiranih komunista koji su 13 godina gulili u opoziciji. Predsjednik Kiro Gligorov, koji je kao savezni financ-ministar 60-ih proveo jugoslavensku "privrednu reformu", uspio je poput Kučana osigurati mirnu tranziciju, ali je sam odletio u zrak jer su mu postavili autobombu. Interesna matrica je i bez opipljivih dokaza ukazivala na Slobu Miloševića kao naručitelja atentata - on je morao destabilizirati Balkan i probuditi nacionalističke i antialbanske sentimente. Vlast u Makedoniji dotle je držao antikomunist i nacionalist Ljubčo Georgievski, čelnik stranke VMRO-DPNE. No, Ljubčo je pobugario (tako se i konvertirao od običnog Ljupčeta) pa je na njegovo mjesto, poslije kratkog socijalističkog intermezza, 2006. došao Nikola Gruevski, inače nećak zadnjeg šefa makedonske Udbe (koji je svog bratića, sina zadnjeg šefa Udbe, postavio za šefa svoje Udbe). Nikola se također pravio da je ljuti nacionalist i, kad mu je trebalo, instigirao etničke sukobe s Albancima. No, zapravo se na kraju s njima utalio i podijelio budžetski novac te uveo politiku ako ne bratstva i jedinstva, a ono bratske korupcije i uzajamnog aprthejda. Zatim je počeo nevjerojatnu pregradnju Skoplja i stvaranje spomeničkog Disneylanda od mramora i gipsa, što privlači mnogobrojne zabezeknute turiste. Sve se o podjeli moći u Makedoniji može vidjeti na trgu, gdje je podignut mramorni neboder sjedišta VMRO-DPNE, sagrađen u stilu skopskog rokokoa s reprezentativnim uličnim kandelabrima od kojih bi pozlilo i Louisu XV. Nasuprot tom zdanju je trošna kućica u koju su se smjestile sve ostale makedonske opozicijske stranke, uključujući Zaevljev SDSM, s Toi-Toi klozetom prislonjenim uz fasadu. Tolika osionost vlasti dovela je ipak do općeg nezadovoljstva, a Gruev to nije mogao kompenzirati klijentelizmom, zato što mu je Zapad uskratio financijsku podršku, jer se stao taliti s Rusima i upustio u neke ekonomske kombinacije s Kinezima i Srbima. I kad je Zaev postigao politički kompromis s albanskim strankama, koje su se inače lukrativno priklanjale Gruevu, ali su ipak, kao i svi Albanci, politički pod američkim globalnim utjecajem, vladini lojalisti i bukači inscenirali su nemire i tučnjavu u parlamentu. Trebali su uredovati vojska i policija. No, organi reda shvatili su odakle dolazi novac za kredite koji omogućuju da im se isplaćuju plaće i nisu intervenirali. Tako je predsjednik države, Gruevljeva marioneta, spašavajući svoju poziciju, morao Zaevu povjeriti premijerski mandat. I Zaev je formirao makedonsko-albanski kabinet pa se, uz Albaniju i Crnu Goru koja je upravo ušla u NATO, proširo pojas stabiliziranih zemalja na Otrantu.