Vrući led hrvatske politike, jedini ministar o kojemu se u isto vrijeme govori kao o ratnom heroju i mirnodopskoj nježnici, otišao je iz Plenkovićeve Vlade iz trećeg pokušaja, i to u nečemu što se najblaže može nazvati nepotrebnim, a zbog žrtava mladih pilota čak i pomalo nepristojnim političkim igrokazom.
Iako je ovaj put odluka ministra obrane Damira Krstičevića došla neočekivano, uostalom kao i tragičan događaj koji joj je prethodio, nije bilo nimalo teško predvidjeti da će ostavka u ovim okolnostima biti brzo i spremno prihvaćena.
Dapače, mogle su se unaprijed skicirati i premijerove riječi ispraćaja: bilo je izrazito predvidivo da će reći kako Krstičević nije nimalo odgovoran za nesreću, da će pohvaliti njegovu tankoćutnost i prenaglašen osjećaj moralne odgovornosti, izreći silno žaljenje što je do ostavke došlo, ali da će je prihvatiti i, na koncu, dati znak kako na ovog otpalog ministra, za razliku od svih ostalih kojih se dosad putem morao riješiti, svejedno računa i za nove izborne i političke bitke.
Jednostavno, organizatorima srpanjskih izbora, prije svega Plenkoviću, moglo se, na prvu, učiniti izrazito pragmatičnim ispratiti jednog člana svog tima kao “moralnog kviska” za nadolazeću kampanju, dakle nekoga kome je - trebali bismo svi povjerovati - najmanje stalo do funkcije, a najviše do sustava i općeg interesa.
Krstičević je, ukratko, otišao da bi se vratio.
Ili, nemojmo ipak brzati, da bi se - pokušao vratiti.
Logika ove ostavke je jasna, ali krajnje posljedice ipak nije moguće kvalitetno prognozirati, čak ni taktičarima najsporijeg koraka, kakav je nedvojbeno Plenković.
Ministrovi i premijerovi ljudi nastojali su odmah uvjeriti javnost kako je odluka bila spontana, da je u ministrovoj glavi sazrela i javno komunicirana u trenutku i da prije toga nije bila raspravljena ni u Vladi niti u četiri oka između Plenkovića i Krstičevića. To je naravno moguće, čak i kad se, baš naprotiv, čini da je svaki detalj tog političkog dramuleta bio do zadnjeg detalja osmišljen, scenaristički, režijski i koreografski.
No i ako bi se “primilo” kod kritičnog dijela javnosti to da je sav svoj preostali, valjda jednomjesečni mandat ovaj ministar u trenutku potišteno i časno ostavio bez ikakva predumišljaja i kalkuliranja o svojoj budućoj ulozi u HDZ-u i na izborima, tu će idealnu, idiličnu sliku korigirati, narušavati barem nekoliko stvari.
Prvo, ovom ostavkom, u hektičnom vremenu koronakrize i u osvit novih izbora, bacaju se još dalje, ne u drugi nego u treći plan istraživanja o stvarnim uzrocima lošeg stanja u vojnom zrakoplovstvu, što je tema o kojoj javnost mora znati i koja se ne smije izbjegavati unedogled.
Drugo, otpada i saborska rasprava o kvaliteti Krstičevićeva dosadašnjeg mandata koja bi sigurno bila inicirana da je on ostao ministar.
Treće, odlukom da će njegov posao do izbora obavljati državni tajnik nestaje opasnost i od krize većine do koje bi možda došlo da je Plenković i Saboru morao potvrđivati novog ministra. Jasno je da je većina labilnija sad kad značajan dio zastupnika “Bandićeve većine” zna da im je ovo posljednji mandat.
Četvrto, ministru obrane lako se i održivo može predbaciti da je ovo ustvari njegova izlazna strategija nakon što je propao ključan zamišljeni projekt njegova mandata, nabava vojnih zrakoplova.
Peto, s tim povezano, uz vojni budžet koji je za sljedeće razdoblje dodatno smanjen zbog očekivanih financijskih posljedica pandemije, Krističević ima sve manje izazova i ambicija predvoditi taj resor.
I šesto, vrlo teško će se moći okrenuti u prednost nešto što je nesporno slabost: pa kako će se ministar koji je toliko puta odlazio i na kraju otišao mjesec ili dva uoči izbora najednom uživjeti u arhitekta nove HDZ-ove izborne pobjede u srpnju, a jasno je da je na jugu Hrvatske potreban stranci i Plenkoviću.
Premda se na prvi pogled “moralna ostavka” može brendirati kao novo političko lansiranje, bivši ministar je ipak bivši ministar i to je energija koja ni po čemu nije dobitnička.
Zbog toga je Plenkoviću i te kakav luksuz trošiti se ovih dana na jeftina junačenja prema zagrebačkoj opoziciji ili na polusatne prazne dijaloge s dokonim predsjednikom države. Plenković ima puno ozbiljniji izazov od Anke Mrak Taritaš ili Milanovića. On je prvi premijer koji po novi mandat odlazi praktično bez ijednog ministra, bez cijele Vlade, sam.
Krstičevićev odlazak u tom kontekstu ipak se za Plenkovića više čini kao neprilika, nego kao prilika.