Davor Bernardić opet je iznenadio: dao se snimiti kako se buni protiv anketa koje ga tobože podcjenjuju i prikazuju njemu i SDP-u slabiju popularnost.
Izgledalo je kao da se, dok on to govori, usporedo vode pregovori s njegovim otmičarima ili kao da su ga potajno snimali u stanu hakera u Zaprešiću, dok je vani već bio grupiran obruč specijalne policije. Djelovalo je kao da ga zbog pojačanja trash atmosfere snimaju amaterskom opremom, da dodatno namjerno proizvode zujanje i druge šumove i još da mu nekakav pomoćnik, jer tu nema uvjeta za pravi, skuplji blesimetar, ispred drži papir s tekstom ispisanim krupnijim slovima.
U redu, vjerojatno je predsjednik SDP-a čak donekle bio u pravu: način na koji se ankete rade, sve manje novca koji se ulaže, sve nepouzdaniji uzorci, a i građani koji su sve slabije motivirani na udubljeno, kvalitetno odgovaranje - pa onda još i mogući sukobi interesa kod izvođača istraživanja jer u isto vrijeme rade i za stranke i za vlade i za pojedina ministarstva - sve to itekako relativizira nalaze istraživanja o rejtinzima političara i stranaka.
Ali zadnji Bernardićev istup manje je skretao pažnju na to kako on stoji kod javnosti ili kako rade anketari i dovode li možda narod u zabludu.
Bernardićeva reakcija ima drugu i veću vrijednost razotkrivanja. To je bila još jedna pokazna vježba izopačenog shvaćanja javnog poziva: neki od najviše izloženih političara pretvaraju se ili su se već odavno pretvorili u puke privlačitelje pažnje, u kreatore takvog spamerskog sadržaja koji niti prepoznaje javne interese niti se s tim interesima čak i slučajno dotiče, dapače - sadržaja koji namjerno skreće pažnju s pravih problema i potreba društva, toliko da se trend već može smatrati grubom, planiranom i upornom destabilizacijom.
Naime, ako već ne može preokrenuti trendove u korist SDP-a, ako se već u javnosti ne prima njegova poruka blokiranima, kao uostalom ni jedna druga bitna inicijativa, pa hajde da onda barem izvede neki marginalni ispad, kao ovaj s anketama; barem će se primijetiti.
Davor Bernardić samo je najneiskusniji pa onda i najprozirniji proizvođač takve magle, ali nipošto nije ni jedini ni najbezobzirniji u tome.
Na korak do samog vrhunca cinizma u tom smislu popela se proteklog tjedna predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović kad je vjerodostojnost vlastite politike krenula, sasvim ozbiljnim glasom, dokazivati posredovanjem oko toga gdje će se, i za koliko metara, pomaknuti ograda oko Predsjedničkih dvora. To je čak doslovno predsjednica predstavila kao još jedan korak u svojem približavanju građanima. Kolindi Grabar-Kitarović netko je preporučio, ili je sama došla na tu misao, da se u komunikaciji s biračima uopće ne treba naročito truditi u vezi s vjerodostojnošću. Da su to u većini ljudi malih zahtjeva i skromnih očekivanja: ako ih, recimo, uvjeravaš kako se od srca boriš da ljudi prestanu odlaziti iz Hrvatske, dovoljno je otvoriti im parkić s par životinjica da se oni malo zabave i - ostat će. Ako već ne možeš voditi državu, jer je vodi Vlada s konkretnim ovlastima, ako ne možeš upravljati vojskom, jer tu postoji ambiciozan ministar obrane, ako i u vanjskoj politici imaš dominantne izazivače pa moraš, a ne bi baš, malo zahladiti i s Putinom i s Vučićem, ako sve to ne ide, pa onda još ne možeš ni otvoriti obično ministarstvo demografije, jer je to također posao Vlade, a ne tvoj, pa hajde barem da smisliš jedan novi parkić prirode. Nezgodno je što ni s parkićem ne možeš upravljati, nego ga moraš drugima predati na vođenje.
Predsjednica Republike i dosad je davala znakove da vjeruje kako su geste važnije od sadržaja. Ne može se reći da i njoj i drugima s istim pristupom to nije donosilo dobre postotke popularnosti.
Ipak, stvari su, čini se, pomalo izmakle kontroli. Predstave kao popratni sadržaj politike, možda da. Ali cirkus kao nadomjestak za politiku, to ne, hvala. Predsjednica države očito ne može doći do punog izražaja ispunjavanjem svojih često neumjerenih i neopreznih izbornih obećanja o procvatu ekonomije, zaustavljanju iseljavanja i svekolikom napretku pa će onda to malo kompenzirati dizanjem predsjedničkih zastava po gradovima, malo provokativnim izjavicama kontra Vlade, malo će plijeviti po državnoj šumi na Pantovčaku, a ustvari će izbjegavati svaku riskantnu temu poput, sad zadnje, Istanbulske konvencije.
Isto tako, ako kao gradonačelnik Zagreba ne možeš riješiti probleme s otpadom, ako ti nije baš toliko zgodno rastegnuti taj tramvaj skroz do aerodroma kako si bio obećao, ako ti zapinje i sa žičarom na Sljemenu, a malo šteka i bilanca Holdinga - ne očajavaj, rješenje postoji.
Pa možeš, brate, mjesecima uređivati stazice po Pantovčaku, možeš gradsku službu za hitne intervencije unaprijediti u planinske rendžere, a samog Pavla Kalinića, recimo, staviti za glavnog državnog rendžera. Možeš tamo planirati fontane (ne moraš ih čak ni staviti), vodopade, žičaru s Britanca i gigantski tobogan sa Šestina, možeš tepati životinjama, smišljati im razna imena, metati im sponzore i pokrovitelje, možeš šišati grmove u kugle i stošce, saditi maćuhice, postavljati stupiće, možeš čak usred šume razviti mali park skulptura heroja svih ratova, možeš organizirati dane vrganja, dane šumskih jagoda, noći sove, možeš dati izgraditi križni put, složiti kapelicu... Ukratko, cijelu jednu godinicu možeš lijepo živjeti od Čudesne šume koju ti je tobože od svog vlasništva (a ne od javnog) otkinula i darovala predsjednica. Možeš sve to raduckati a da se ne moraš ni okrenuti oko neke rupe u asfaltu, oko prometnog čepa, oko opasnog odlagališta, zapuštenih fasada koje prijete prolaznicima, zanemarenih zgrada, zaboravljenih gradskih četvrti ili propalih socijalnih naselja.
Ili, ako se ne možeš dovoljno ostvariti u Plenkovićevoj vladi jer te premijer baš ne doživljava, nego te morao uzeti u nekom dealu, kao što je slučaj s ministrom imovine Goranom Marićem, a onda barem sjedi s gradonačelnikom i slikaj se u nekoj desetljećima zanemarivanoj zagrebačkoj kavani, pa pričaj da ćeš je baš ti obnoviti i da će to zbog tebe postati najcool mjesto u zemlji. Ili i ti sjedi s predsjednicom na Pantovčaku pa obećaj da ćeš iz šume istjerati krpelji, u njoj uzgojiti prve hrvatske banane i proizvesti mikrkoklimu vječnog proljeća.
Ovih dana valjda stotinu i peti put u javnosti se reciklira nešto što se zove “Nacionalni plan reformi”. Prepisivali su ga iz godine u godinu doslovno svi, čak nisu ni skrivali da su ga kopirali. Samo su ga prebacivali jedan drugome, a po tome što je on danas više-manje identičan kao prije osam, devet godina, može se lako zaključiti kako su radili i koliko je reformi provedeno. Jedino je svaki sljedeći prepisivač nastojao pojačati dojam kako je to ovaj put ozbiljno, da će on to ipak čvrsto i odlučno, da su oni prije to bili samo dobro zamislili, ali se nisu usudili i da će to sad sve biti drukčije.
Upravo je izbjegavanje i odgađanje riskantnijih poslova otvorilo ogroman prostor ovakvim nadomjescima za politiku koji dovode do jačanja populističkih ekstrema koji su također bez sadržaja, ali svejedno rastu na prokazivanju političke neautentičnosti, prijetvornosti i jeftinog samoreklamerstva.
Zagrebački gradonačelnik Bandić, jedan od partnera iz vladajuće koalicije koja opet tvrdi da će provesti reforme, ipak, čini se, ne osjeća taj navodni trenutak preokreta. Treba slušati njegov dokazan instinkt: lako je moguće da je i ovaj zadnji Plenkovićev prijepis plana reformi uglavnom štivo za neizlječive optimiste. Zato se vjerojatno Bandić na njega posebno ni ne osvrće, nego smišlja i najavljuje nove narodne utjehe i zamjenska veselja.
O Zagrebu na Savi također se priča već desetljećima. O mostovima, zgradama, preseljenoj Vladi i ministarstvima, modernoj arhitekturi i čudesnim penthouseima. Za to se i dalje nema, ali Bandić će doskočiti: Zagreb na Savi u svojoj valjda pedesetoj izvedenici puno je skromniji projekt, bliži narodu. Malo će se pošišati trava, donijet će se kinoplatno, nekoliko reflektora i zvučnika, svi će se skinuti u kupaće i bit će jako romantično. Kroz projekt “Costa de Sava”, kako ga je u šali nazvao, Bandić ne namjerava uložiti previše novca ni energije u zadovoljstvo građana. I dalje vjeruje da to nije neophodno. Ne namjerava čak dovesti ni nekog srednje skupog DJ-a, recimo Solumuna za možda 50 tisuća eura. Muziku će, veli, puštati sam.
Dok god to ljudi žele slušati.