O podizanju i rušenju mnogih javnih spomenika u Hrvatskoj posljednjih je stotinu godina odlučivala politika. Usto, postoji cijela povijest javnih spomenika koji su tijekom 20. stoljeća u Hrvatskoj trebali biti podignuti, a nisu. Izrada ili devastiranje spomenika ovisilo je, dakako, o političkoj i ideološkoj pripadnosti rušitelja, pobjednicima i pobijeđenima, zahtjevu politike, hiru vandala ili, naprosto, spletu (ne)sretnih okolnosti.
Nakon pada Austro-Ugarske 1918. godine u svim su mjestima na prostoru današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine uklonjeni simbolički motivi dvoglavoga orla. Skulpturalni prikazi cara i vojskovođa bili su rijetki i, dakako, bili su vrlo brzo srušeni. Frangešov dramatični spomenik Šokčevićevoj pukovniji, nakon gotovo cijeloga stoljeća, postavljen je prije nekoliko godina u Osijeku.
Nakon uspostave Kraljevine SHS uvedena je nova ikonografija: bilo je poželjno podizanje spomenika srpskom kralju Petru I. Oslobodiocu, međutim, takva moda nije zavladala u Hrvatskoj.
Meštrović i kralj
Hrvati su, primjerice, u povodu 950. obljetnice hrvatskog kraljevstva radije dizali spomenike svojim kraljevima. No, u mjestima s većinskim srpskim stanovništvom podizani su spomenici kralju Petru I. Oslobodiocu, a svaka javna ustanova i škola imala je po jedan brončani odljev kralja. Čak je i Ivan Meštrović izradio jedan reljef s likom kralja Petra I., koji je postavljen na dubrovačkim zidinama. Nakon uspostave NDH Meštrovićev reljef kralja Petra uklonjen je s dubrovačkih zidina, a skulpture kralja u mjestima Banovine, Korduna i Like su maknute iz škola. I danas se, navodno, na tavanima škola uz bosansku granicu mogu pronaći kipići kralja Oslobodioca, a hrvatski Srbi su brončane kipove svoga idola od 1941. skrivali zakopavajući ih u zemlju.
Istodobno, Antun Augustinčić u Zagrebu je u maniri "surovog realizma" izradio i odlio brončani portret Pavelića. Likovni kritičari taj portret smatraju jednim od njegovih najboljih radova. Ono što je iz vremena NDH javnosti manje poznato, tiče se činjenice da je Pavelić namjeravao ukloniti spomenik kralju Tomislavu. Tvrdio je da "Tomislav ima Frangešov židovski profil i da nije hrvatski ratnik". Ipak, Pavelić nije ostvario svoj naum.
Sa završetkom rata i komunistima je zasmetao kip kralja Tomislava. Spomenik je sačuvan zato što su s njega skinuta dva reljefa koja su prikazivala s kim je i zašto Tomislav ratovao. Nakon što su postavljeni reljefi koji su prikazivali "savezničkog srpskog" kralja, spomenik je ostavljen na miru.
Starčević netaknut
Kad je završio Drugi svjetski rat, sve javne skulpture podignute za Pavelićeva režima su demontirane, a kipari koji su portretirali ustaške prvake prilagodili su se novim prilikama te s istim žarom i stilom počeli izrađivati likove Tita i "narodnih heroja".
|
|
|
|
Tako je i Augustinčić izradio portret Tita koji se smatra umjetnički vrlo vrijednim. Najdrastičniji primjer rušenja spomenika nakon završetka završetku Drugog svjetskog rata svakako je demontaža Fernkornova spomenika banu Jelačiću. Budući da je Karl Marx imao loše mišljenje o Jelačiću kao "reakcionaru" koji je ugušio mađarsku revoluciju, komunisti su spomenik deponirali u Gliptoteku.
Javni vjerski spomenici rušeni su, pak, samo ako su bili prenaglašeni. Vjerske oznake na ulazima u groblja skidane su pod obrazloženjem "ravnopravnosti" ateista. Zanimljivo je da komunisti nisu srušili spomenik Anti Starčeviću na šestinskom groblju. U vrijeme komunizma podizali su se mnogi spomenici u socrealističkoj maniri, a neki od njih bili su toliko neukusni da su ih sami komunisti dali "na popravni". Od afirmiranih autora, takve su spomenike radili Ivan Mirković i Vanja Radauš, ali i brojni diletanti. Tako je, na primjer, u Istri kod Sv. Lovreća bio podignut "spomenik palom borcu", a skulptura je prikazivala pobjedu nad fašizmom. Na visokom postamentu partizan, dignutih ruku i s puškom u ruci, kriči dok nogom stoji na vratu njemačkog vojnika. Šokirani takvim prikazom pobjede nad fašizmom, njemački turisti počeli su paliti svijeće i ostavljati cvijeće pokraj spomenika. Stoga je, umjesto glave vojnika, 80-ih godina pod noge partizana postavljen razlomljeni kukasti križ.
Tuđman čeka kipara
Nakon pada komunizma uslijedio je Domovinski rat, a mnogi su gnjev iskalili na umjetničkim djelima iz komunističkog razdoblja. Uz spomenike koji su bili bez umjetničke vrijednosti, uništeni su, na žalost, i neki iznimno vrijedni radovi. Prema mišljenju upućenih znalaca, primjer oštećenog vrijednog umjetničkog rada je skulptura Dušana Džamonje u selu Jošani (skulptura je postavljena uz cestu Korenica - Udbina), a primjeri toga su i bjelovarska skulptura bika Vojina Bakića te Augustinčićeva skulptura "Partizani nose ranjenika" u Imotskome. Ta se Augustinčićeva skulptura smatra jednim od njegovih najboljih djela. No, skulptura je u protukomunistički raspoloženom Imotskom demontirana i sada leži oštećena pokraj jednog skladišta. Spomenici koji su, pak, podignuti od 1991. do danas posebna su priča. Ima ih koji su uspjeli i koji su promašeni. Mnogi smatraju da spomenik Tuđmanu još čeka svoga autora.
Ruglo kod Vodica
Skulpturu Šime Vidulina "Hrvatska ptica", izrađenu od bijelog mramora u formi geografske karte Hrvatske, bez velike umjetničke vrijednosti, srušili su "nepoznati počinitelji" pokraj kanjona Limska draga u Istri. Primjer rugla od spomenika u Hrvatskoj je zastrašujuća, od betona izlivena skulptura hrvatskog gardista postavljena pokraj Vodica. Rad je to samoukog Iće Malenice. No, to je samo jedan od mnogih primjera diletantizma. I novi spomenik koji je nastao iz Zida boli stručnjaci također smatraju izrazito lošim.
Igor Zidić, ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu: Trebamo muzej demontiranih spomenika NOB-u
Na žalost, o podizanju i rušenju svih naših spomenika, objašnjava ravnatelj Moderne galerije Igor Zidić, odlučivala je, u većini slučajeva, politika, a ne kultura i potrebe. - Bilo s lijeva ili s desna, politika je bila jako važan faktor u odnosu prema javnim spomenicima. Pitanje kod takvih spomenika uglavnom je kome su i zašto podignuti, a manje tko im je autor i kakva je artistička realizacija - tvrdi Zidić. On objašnjava kako su se pojavila rugla od spomenika u vrijeme komunizma, ali i u vrijeme demokratske Hrvatske.
- Ideologija ima svoju strukturu, centar i periferiju, iz centra se to prenosi na pokrajinu i često se najapsurdnije stvari dogode na repu događaja. Ma kako neki spomenik bio loš, ne mogu odobriti rušenja, privatnu inicijativu iz nekih ideoloških razloga, da se od davno palih boraca ne bi stvarale nove žrtve. Najčešće su to grupne i privatne inicijative, kao u slučaju rušenja skulpture maršala Tita u Kumrovcu, kojem je skinuta glava. Znamo da je takvih spomenika iz NOB-a još stradalo. Kad je oštećen Augustinčićev spomenik u Kumrovcu, govorio sam da ga treba popraviti s dignitetom, poštovanjem i stručnom kompetencijom. Bilo je mnogo krivih, lažnih spomenika NOB-u. Takvi spomenici se ne smiju uklanjati dinamitima, pilama i na sličan način. Treba oformiti komisiju, a spomenike razmontirati i na nekom mjestu pohraniti, napraviti muzej. Kakvi god bili ti spomenici, ne možemo izbrisati povijest svoje kulture i nekulture - to su dokumenti vremena. Iz tog razdoblja nekoliko je spomenika koji su napravljeni časno i koji su korektni spomenici žrtvama. Takav je Radovanijev 'Drežničanin'. To je spomenik žrtvama, a ne onima koji ubijaju - smatra Zidić.
Radivoje Jovičić, restaurator: Skulpture Maruliću i kumici nisu manji estetski problem
Teza Radivoja Jovićića, akademskog kipara i međunarodno poznatog restauratora, jest da se spomenici ne ruše samo zbog političkih razloga, nego i zbog, kako je objasnio, "preniskog umjetničkog dojma i loše predodžbe teme koju tumače". - Domovinski rat je pokazao slabu naklonost prema umjetničkim djelima iz jugoslavenskog komunističkog razdoblja. Iz tog je perioda ostalo još nekoliko skulptura koje su ruglo svojih mjesta, a od njih mogu spomenuti spomenik u Lekeniku. Porušen je velik broj izrazito loših, pa i nekulturnih skulptura, što je još živuće autore spasilo od kontinuirane blamaže, tako da sada mogu samo galamiti - kaže Jovičić.
- Poznato je da su i vrlo ugledni umjetnici autorizirali izrazito loše javne spomenike. Likovni umjetnici imaju, naime, često problem što s rada na intimističkoj skulpturi teško prelaze na izradu naručene javne skulpture, osobito iz povijesno-političke tematike - nastavlja Jovičić.
Problem je, međutim, u tome što ima primjera u kojima razlog rušenja spomenika nije bio (loš) umjetnički dojam, nego su razlozi bili političke prirode. Pritom Jovičić misli na vrijedna devastirana djela Dušana Džamonje i Antuna Augustinčića. Kad je riječ o javnim skulpturama koje su u Hrvatskoj nastale nakon osamostaljenja, prema Jovičiću, pojavili su se mnogi problemi.
- Nepokretna i javna skulptura u Hrvatskoj danas ima mnogo problema, od Marulića, kojeg su proglasili 'narodnim guslarom', do najnovije skulpture kumice na Dolcu, gdje je samo ideja za prolaz, a sve ostalo je trajni promašaj. Vidjet će se i kako će vrijeme trpjeti golemu, zastrašujuću skulpturu hrvatskog osloboditelja postavljenu uz jadransku magistralu kod Vodica. Skulptura plaši djecu turista u zalazak sunca - zaključio je Jovičić.
Ivica Radoš