Samozvani novi vođa oporbe, čelnik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić najavio je skori dolazak na vlast i u kratkom, desetominutnom televizijskom intervjuu, uz upadice i stalna prekidanja novinara, uspio prezentirati što bi za Hrvatsku značio daljnji rast Živog zida i konačno osvajanje vlasti.
Jedna od prvih stvari bilo bi pokretanje procedure izlaska Hrvatske iz Europske unije. Zbog pritiska ilegalnih migranata imali bismo još glomazniji policijski sustav i dodatno povećali broj policajaca na granici, a roditeljima bi ostalo na volju hoće li cijepiti svoju djecu.
Da je imao više vremena i priliku dovršiti započete rečenice, Sinčić bi zasigurno prezentirao još podosta toga. Vjerojatno bi podsjetio da je u programu Živog zida napuštanje NATO saveza, represija prema bankama kojima bi se oduzele nekretnine i prevele se u kategoriju društvenih stanova. Možda bi, da je imao više vremena, rekao kako bi Živi zid ukinuo privilegiju besplatnog studiranja za one koji redovito polažu ispite i omogućio da na teret poreznih obveznika studij razvlači do 35., pa i dulje.
Vjerojatno bi istaknuo kako bi živozidaši momentalno ukinuli Zakon o fiskalizaciji, i da bi išli stopama Milana Bandića koji bi, da nije bilo reakcije javnosti, oprostio dug za režije suprugu ministrice vanjskih poslova, trgovcu oružjem Zvonku Zubaku, tajkunu i vlasniku Europatradea Marijanu Šariću, nogometašu Zvoni Bobanu, Zdravku Mamiću.... Živi zid bi otišao dalje od Bandića i proglasio opći otpis poreznog duga.
Zvuči nevjerojatno. No, tko ne vjeruje, neka ode na službene web stranice Živog zida, pročita njihov program i uvjeri se sam. Naći će još svašta. Od ukidanja ugovora s Vatikanom, ukidanja kaznenog djela klevete, ukidanja Ustavnog suda. Živi zid u programu ima i drugačiji izbor sudaca, ali ne znaju kakav bi trebao biti. Promijenili bi i cijeli politički sustav, ali ni tu nemaju razrađene pojedinosti...
Većini političkih analitičara, novinara, kao i većini birača sve to djeluje pomalo zabavno i neostvarivo. Kao i samoimenovanje Sinčića vođom oporbe na temelju istraživanja javnog mijenja čiji su rezultati u prosincu pokazali da je rejting Živog zida za 0,1 posto veći od SDP-ova (SDP ima 14,8, a Živi zid 14,9 posto podrške).
Pomalo je bizarno i smiješno da se predsjednik Živog zida koji ima tri saborska zastupnika, pored živog i zdravog Davora Bernardića čiji SDP, unatoč osipanju stranke, ima 30 zastupnika, proglašava vođom oporbe, i to na temelju telefonske ankete i rezultata koji ulazi u statističku pogrešku.
Ali ne bi trebala biti smiješna i zanemariva činjenica da je Živi zid parlamentarna politička stranka koja bilježi stalni trend rasta. Značajan dio biračkog tijela govori da su im na izborima spremni dati povjerenje za upravljanje zemljom. Kao da tu činjenicu pomalo zanemarujemo i ne postavljamo dovoljno pitanja o tome kako bi to Živi zid upravljao zemljom, ili kamo bi je usmjeravao kada bi doista postali lideri oporbe.
Dopuštamo da se politika Živog zida svodi na dojam koji stvara Ivan Pernar svojim saborskim performansima te Sinčić strogo kontroliranim medijskim istupima u kojima se fokusira na afere vladajućeg HDZ-a i ne propušta navoditi kako su ostale “stare” parlamentarne stranke naličje istog, isluženog i jalovog političkog sustava.
Stvaraju dojam da su živozidaši nova generacija političara koja razumije običnog čovjeka i bori se za njegov boljitak. U svome programu kukaju da nemaju pristup medijima, a istina je da ne žele surađivati s novinarima i medijima koji kritički preispituju njihov rad.