Pomirenje na tenku

Neki dan kada je predsjednik Srbije Boris Tadić posjetio Vukovar postane dan srpsko-hrvatskog pomirenja, predložio je nitko drugi nego Miroslav Lazanski, danas vojni analitičar beogradske Politike, a svojedobno ne samo zagovornik ratne opcije, nego i ratni huškač. U doba opsade Vukovara pisao je kako JNA loše koristi tenkove u borbi za taj grad, a navodno se tih dana dao provozati jugoarmijskim MiG-om iznad nekih drugih hrvatskih područja.

Ako novinar pod šljemom, vazda fasciniran oružjem, predlaže nekakvu pomirbu, onda je ratna opcija zauvijek adaktirana. Umjesto s tenkovima, Lazanski bi sada u Vukovar na bratski zagrljaj.

Ideja da se nekadašnji medijski war-lordovi sada nude kao prvaci pomirenja čini se prilično perverznom. Mogu li uopće graditelji rata funkcionirati kao arhitekti mira? Pitanja sličnog sadržaja nužno se postavljaju povodom još nekih spektakularnih presvlačenja. Recimo, kako da oni koji su sudjelovali u vlasti koja je generirala korupciju sada vode antikorupcijsku kampanju? Takve su transformacije uvijek malo sumnjive.

Mnogo je vjerodostojnije kad na pomirenju, ili borbi protiv korupcije, rade oni koji se nisu ogriješili u tom pogledu. Prvoborci su uvijek uvjerljiviji od svjedoka pokajnika. Premda, nema uspjeha bez širenja baze. Još od biblijskih vremena: uz Petra, Isus je imao i Pavla. Ratna se knjiga zatvara tek kad se i Lazanski, i njegovi parnjaci s hrvatske strane, nađu na strani mira. Kad se demilitariziraju i oni koji su svojedobno funkcionirali kao sredstvo ratnog sukoba.

Proces normaliziranja odnosa između Hrvatske i Srbije težak je i vrlo fragilan, kako pokazuje džepni rat buknuo povodom Stanimirovićevih izjava. Ono što su Josipović i Tadić uradili u Vukovaru sada s razine simboličke geste treba pretvoriti u život. Da bi taj proces uspio, nužni su mu saveznici.

U Hrvatskoj je proces pomirenja između Hrvata i Srba imao šanse tek kad ga je HDZ odlučio prihvatiti, odustajući od svoje politike etnički jednoobrazne države. Za uspjeh tog procesa jednako su sa srpske strane neizostavni i oduvijek mirotvorac Pupovac i ratom obilježeni Stanimirović. Ali inicijativa o nekom posebnom danu pomirenja posve je drugačije prirode: riječ je o ne usamljenom pokušaju da se forsiranjem nekih manifestnih zbližavanja opere vlastita biografija. Nije slučajno Lazanski na hrvatskoj javnoj televiziji ugošćen u emisijama sličnih autora. Jastrebovi su se u ratu međusobno hranili, sada se također pomažu u guranju među demokrate i mirotvorce. Jao pomirenju ako su mu oni manekeni!