Alan Tieger, glavni tužitelj Međunarodnoga suda za ratne zločine u Den Haagu, u svojoj završnoj riječi okrivljenoga vođu pobunjenih bosanskih Srba Radovana Karadžića okrivio je kao “pokretačku snagu genocidne kampanje” tijekom 90-ih godina, u nakani da se BiH riješi nesrpskoga življa. Nazvao ga je mafijašem i lašcem. “Tvrdio je da Srbima treba pripasti 65 postotaka te zemlje, čemu se smijao čak i Slobodan Milošević!”, naglasio je Tieger i za Karadžića zatražio doživotni zatvor stoga što je, na temelju 10.000 podastrtih dokaza, iskaza stotinjak svjedoka i više od 80.000 transkripata, nepobitno utvrđeno da je bio začetnik pogibeljne opsade Sarajeva koja je trajala 43 mjeseca, pričem je usmrćeno više od pet tisuća nedužnih građana i što je, povrh ostalih nedjela, odgovoran za zločine u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, gdje su uznici krvnički premlaćivani i kad bi krenuli u menzu ili u zahod.
U četvrtak i petak Radovan Karadžić iskoristio je dopuštenih deset sati da pročita obranu. Potom su ga vratili u ćeliju zatvora, u obližnji Scheveningen, gdje će do kraja 2015. čekati da čuje kaznu koju će mu odrezati neutralno vijeće.
Među svjedocima koje je očekivao Karadžić izostao je željeni general Ratko Mladić, zapovjednik Vojske Republike Srpske, koji je prethodno koncem ovoga siječnja u sudnici izveo cirkusku predstavu, a da na kraju ne kaže ni riječ u obranu jednako zlomislećega plačidruga. Nakon što ga je predsjedavajući O-Gon Kwon pozvao da prisegne prije iskaza, Mladić je prkosno uzvratio da ne može prisegnuti jer ne podnosi i ne priznaje taj sud: “To je satanistička tvorevina koja nam sudi samo zato što smo Srbi”, upro je prstom u Kwona. Uvjetovao je kako želi pročitati svoj iskaz umjesto da odgovara na pitanja tužitelja, obrane i okrivljenoga. I dok su suci vijećali hoće li mu dopustiti taj presedan, Mladić je odjednom poskočio uzviknuvši: “Zubi! Zaboravio sam zube!” Ne obazirući se na rastresenoga svjedoka, O-Gon Kwon mu je zaprijetio da zbog nepoštivanja suda može biti osuđen do sedam godina zatvora i, k tome, na globu do 50.000 eura, na što mu je Mladić ljutito uzvratio: “Nikoga se ne plašim osim Boga! No da ne bih zamarao sve ljude i vas, dat ću izjavu, ma da ne priznajem ni vas, gospodine Kwon, a ni Haaški tribunal!” Nakon dvadesetak minuta, koliko je trebalo osiguranju da donese zubalo iz ćelije, Radovan Karadžić je krenuo s pitanjima. Ali Mladić mu je na svako od njih (“Jeste li me ikada izvijestili da će zarobljenici iz Srebrenice biti strijeljani ili da su strijeljani?”; “Jesmo li ikada postigli bilo kakav sporazum da građani Sarajeva budu granatirani i gađani snajperima?”; “Jesmo li se bilo što dogovarali oko toga da protjeramo Muslimane i Hrvate s teritorija pod srpskom kontrolom?” i tome slično) uvijek papagajski jednako odgovarao: “Gospodine predsjedniče, Radovane, ne mogu i ne želim svjedočiti zbog svoga zdravstvenog stanja. Po savjetu svojih odvjetnika zadržavam pravo da ne svjedočim i to odbijam da mi se ne bi ugrozilo zdravlje!” Da se zatim, dok su ga izvodili iz sudnice, srcedrapateljno obrati Karadžiću: “Radovane, oprosti, molim te. Ne daju mi!”
Tako je došlo do javne pomirbe negdašnjih moćnika koji su se koncem rata razišli u groznoj zavadi. Bila je to bitka riječima za prestiž. Tašti Mladić je sve glasnije iskazivao nezadovoljstvo što mu Karadžić podcjenjuje karizmu koju uživa u narodu zbog vojnih pothvata. Napose ga je Karadžić uzeo na zub kad mu je pred više utjecajnih ljudi spočitnuo što se razbacuje “nebuloznim i idiotski neodgovornim izjavama” kako će bombardirati London, sasuvši mu još u lice da je “komunistički izdanak titovskoga oficira.” Mladić mu nije ostao dužan. Iz rukava je izvukao pismo sa svibanjskim nadnevkom 1977.: “Dragi i voljeni naš druže Tito, povodom Vašega 85. rođendana, želim da Vam uputim izraze divljenja za veličanstvenu borbu i blistavo izabrani put kojim nas vodite, vjerujući bezrezervno u svijetlu budućnost s Vama na čelu”. Potpis: Radovan Karadžić. I da mu zapapri do grla, razmahao se još i s Radovanovom prvom knjigom pjesama “Ludo koplje” izdanom 1968. koju je nadobudni mlađani pisac bio posvetio Josipu Brozu Titu. Ubrzo, Karadžićevim dekretom, Ratko Mladić biva smijenjen i umirovljen, pa se poraženo vratio ženi i sinu, u soliter u Ulici Blagoja Parovića 181, u beogradskome predgrađu u četvrti Banovo brdo, gdje je iznad njega stanovao pjevač Zdravko Čolić. Sada već nedodirljivi Radovan kao da je želio zasjeniti Mladićeve tlapnje pa je nekome španjolskom novinaru zaustio kako će, bude li ustrebalo, i Republika Srpska proizvesti, ni manje ni više nego - atomsku bombu! Fantazmagorični Karadžić prevršio je mjeru i kad je svijetu objelodanio da će svi Srbi živjeti zajedno u budućoj kraljevini. Izmislio joj je i naziv USD (Ujedinjene Srpske Države) koju će činiti: Srbija, Crna Gora, Republika Srpska i samozvana tvorevina Republika Srpska Krajina. Odredio joj je i vladara: Tomislava Karađorđevića, mlađega brata posljednjeg kralja Jugoslavije, upokojenoga Petra II.
Ravno prasku bombe grunula je senzacionalna vijest da je u Beogradu, 21. srpnja 2008., u 21 sat, u autobusu uhićen Radovan Karadžić. Posve izmijenjena izgleda, s očalima debelih okvira, gustim brkovima i dugom bradom, godinama je tako prerušen živio u Beogradu, i s mladom prilježnicom, koju je predstavljao kao asistenticu, unajmio stan na trećem katu u višekatnici, u Ulici Jurija Gagarina 267. S krivotvorenim dokumentima, kao iscjelitelj dr. Dragan Dabić, neuropsihijatar i bioenergetičar koji filozofijom nazvanom “Tihovanje” liječi šećernu bolest, depresiju i astmu.
Nitko od susjeda nije naslutio da se iza lika zakrabuljena bradonje skriva Radovan Karadžić koji je godinama izmicao haaškim hajkačima, a čija je glava bila ucijenjena na debelih pet milijuna dolara.
Iz, kako je uobičajeno naglasiti, dobro obaviještenih vrela, ispotiha su doletjeli povjerljivi glasi da je država, tada pod predsjedničkim žezlom Borisa Tadića, budno pratila kretanje Radovana Karadžića, ali se ponašala kao da ga uzaludno traži. No, EU je strogo najavila da neće biti ništa od pristupnih pregovora o članstvu sve dok ne uhite Karadžića i Mladića. I gle, obojica su zatim brzo otkrivena i smjesta izručena sudu u Den Haagu.
Radovan Karadžić - koga je londonski list Independent opisao kao “čudovište koje je ubijalo Sarajevo, zločinca koji je bjesomučno razarao rodilišta, bolnice i nebodere, higijeničara koji je osobno nadzirao etničko čišćenje teritorija u BiH, čuvara koncentracijskih logora za Muslimane i Hrvate” - piscu ove priče, neposredno prije rata, rekao je da njega i ženu Ljiljanu vežu najljepša sjećanja za Zagreb o kome je naglasio da je divan grad: “Nakon što smo završili studij u Sarajevu, otišli smo u Freudističku školu u Zagreb. Iako ne mogu ne kazati da se još tada u njemu osjećao snažni separatistički pritisak.” Odjeknula je i njegova izreka kako je Hrvatima, Srbima i Muslimanima nemoguć suživot: “Ne možete u istu krletku staviti psa i mačku!” - zavrnuo je. I na kraju, čitatelj neće zamjeriti svome kroničaru što će iznijeti još neke osobne detalje.
Koncem 1971., dok sam bio predsjednik košarkaša Lokomotive, povedeni tadašnjim sportskim pomodarstvom unajmili smo psihologa, davno pokojnoga Poljaka Ladislawa Rotkiewicza. Nedugo poslije nas, predsjednik sarajevskoga Željezničara pohvalio mi se kako su i oni zatražili usluge od mladoga psihijatra, svoga sugrađanina s nadimkom Fantom. Kad me je upoznao s njime shvatio sam da ga je taj opčinio slatkorječivošću, jamčeći mu samouvjereno da će najmanje za trećinu podići spremu momčadi. Ali kad smo se ni mjesec dana poslije toga sastali u ligaškoj utakmici u Zagrebu, zamijetio sam da njihov dušobrižnik nije na klupi:
“Što je s Fantomom, predsjedniče?” - pitao sam ga, a on mi je skrušeno uzvratio da su se nakon samo trotjedne suradnje zasvagda razišli.
“Igrači nisu prihvatili njegove čudne metode i listom su se usprotivili da ostane. Zaprijetili su ultimativno: Ili Fantom, ili mi! Naravno da je otišao Fantom!”, slegnuo je ramenima prvi čovjek Želje.
Prvotno gorko iskustvo nije zauzdalo poriv Fantoma, alias Radovana Karadžića, da se na drugoj strani okuša u radu sa sportašima. Nametnuo se u NK Sarajevu. Psiholog nije ostao zadugo ni na Koševu. Na treningu, uoči puta u Mostar, na utakmicu s Veležom sporječkao se s igračem Nihadom Milakom koji ga je istukao i svađu začinio oštrim udarcem špicom u stražnjicu. Vritnjak, štono bi rekli kajkavci. Suigrači na čelu s kapetanom Safetom Sušićem listom su stali na Milakovu stranu, pa je idila pukla, a Fantom morao podići sidro.
Kad sam u restoranu Šeher sreo Karadžića, pitao sam ga, hineći da nisam čuo što mu se dogodilo: “Ma, manite, neotesanu mangupariju. Nisam izdržao s njima!”, odmahnuo je rukom.