Teško je ući u mozak prosječnog birača u Hrvatskoj. Najprije su mnogi povjerovali opsjenarima iz Živog zida, čije su besmislice parale uši dok su najavljivali izlazak iz EU ili se protivili cijepljenju, da bi prošle nedjelje 80.000 ljudi glasalo za Mislava Kolakušića, zapadnobalkansku verziju Saddama Huseina, koji je u svojoj osobi odlučio spojiti predsjedničku i premijersku funkciju plus još nekoliko ministarstava.
Javnost se još nije oporavila od Kolakušićeva populizma, a već je započeo novi udar - masovno tamburanje u korist predsjedničke kampanje Miroslava Škore. U zemlji u kojoj ozbiljan dio nacije vjeruje Pernaru i Kolakušiću, sada svjedočimo masovnom hypu oko pjevača kojemu su najveće vrijednosti, kako kaže, vjera, ljubav i domovina.
Ne treba optuživati medije koji svakodnevno objavljuju njegove intervjue i razmišljanja o svemu i svačemu. Škoro je - navodno bez pozadinske intervencije - u kratkom roku postao politička činjenica s kojom treba računati. Napokon, to je pokazalo i istraživanje HRejtinga o potencijalnim predsjedničkim kandidatima, u kojem je Kolinda Grabar-Kitarović (34,7%) i dalje gotovo dvostruko jača od Zorana Milanovića (18,5%), ali, iako je prvi put ušao u anketu, već je treći s 9,4% potpore birača - Miroslav Škoro. Napokon, šanse mu priznaju i bivši stanari Predsjedničkih dvora pa će Ivo Josipović zaključiti kako je “Gospodin Škoro ozbiljan intelektualac. Ne vidim zašto ne bi imao šanse””, a još je snažnije odjeknula procjena Stipe Mesića: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.
Kada je tako, onda je možda došlo vrijeme za analizu Škorinih stavova, a tu ima svega i svačega. Ali jedno je očigledno - taj čovjek je predstavnik krajnje desnice, a takva je i većina stavova koje zastupa.
Kada ga novinari pitaju hoće li se kandidirati, Škoro će odgovoriti kako je on preozbiljan čovjek i nema odgovor na to pitanje. A onda će sebe usporediti, ni manje ni više, nego s Ronaldom Reaganom: “Ako je hollywoodski glumac mogao dva mandata voditi svjetsku velesilu, zašto na čelu Hrvatske, u kojoj se političari dosad nisu baš dokazali i iskazali, ne bi bio pjevač?”, pa još populistički dodati kako “narod nešto traži, traži neku alternativu, traži neku opciju, a ja sam cijeli život pisao pjesme koje su vrlo povezane s tim narodom”. Pritom će prešutjeti kako je Reagan prije ulaska u Bijelu kuću desetljećima bio guverner Kalifornije i tako naučio voditi velike sustave. U intervjuu za notorno desni Hrvatski tjednik (koji je nedavno na naslovnici papu Franju proglasio antikristom jer nije kanonizirao Stepinca), Miroslav Škoro će ustvrditi da nikada ne bi uklonio spomen-ploču HOS-ovcima na kojoj piše “Za dom spremni”, a u emisiji kod svog pajde Velimira Bujanca istaknut će da pozdrav Za dom spremni smatra potpuno legalnim i legitimnim. Usput će se populistički obrušiti i na hrvatsku političku elitu koju naziva hrpom običnih poslovođa, makar i on - materijalno i socijalno - pripada ovdašnjoj eliti. Zahvaljujući partijskoj knjižici HDZ-a bio je saborski zastupnik i član diplomacije. Sada je na suprotnoj strani i nekadašnje okruženje proziva kao poslovođe, dok sebe predstavlja alternativom koju “traži narod”.
Sve je to legitimno, uostalom, možda će Miroslav Škoro za godinu dana biti predsjednik države, ali sve to ne mijenja glavni podatak. Mračna desnica trebala je kandidata koji ostavlja uljudan dojam. Našla ga je.