Nabava izraelskih F-16 Barak ovaj je tjedan ušla u svoju završnicu nakon što je američki State Department u kongresnu proceduru uputio odobrenje o prijenosu trećoj strani, Third Party Transfer ili TPT, koje će Izraelu i službeno odobriti da proda avione Hrvatskoj. TPT se može tražiti tek nakon što je predmetni avion pobijedio na natječaju, Hrvatska inače nije subjekt za TPT. U njemu se specificiraju svi elementi ponude, dijelovi, obuka, serijski brojevi aviona koji su već odabrani i još aktivno lete u Izraelu, te svi ostali detalji.
A još 20. rujna 2017. stiglo je odobrenje State Departmenta za dostavljanje svih tehničkih podataka Hrvatskoj o F-16 Barak radi moguće buduće prodaje. Ta je dozvola stigla prije nego ona za grčke F-16, što je bila opcija koju je poticao SAD, a neki je kandidati uopće nisu dostavili.
Sada je izgledno riješena i zadnja nesuglasica. Manjih trzavica je već bilo i ranije zbog izuzetno širokog spektra naoružanja koje je integrirano u Barak, a to je riješeno pristankom da se od SAD-a naknadno kupe precizno navođena oružja zrak - zemlja, i to cijeli spektar koji koristi F-16. I glavni uzrok posljednjeg zastoja leži dakako u novcu.
Lockheed Martin, premda u toku sa strukturalnim specifičnostima Baraka, nije znao kakva je sve avionika u njemu i koje su joj stvarne mogućnosti, što su saznali tek tijekom razgovora oko naše nabave. A ono što su saznali pomrsilo im je računicu. Jer, planirali su da će Hrvatska za desetak godina morati modernizirati Barake i da će tu ostvariti zaradu. No uvidom u pune specifikacije i mogućnosti Baraka shvaćeno je da su avioni toliko napredni i sofisticirani da neće trebati nikakvu modernizaciju do kraja svog radnog vijeka.
Uspjeh na hrvatskom natječaju stvorio je i dodatni problem jer je odjednom 4-5 država iskazalo interes za Baraka, poput Bugarske, ali i par zemalja koje zanima osjetno veća flota. Time se izravno nagrizaju šanse američkom F-16 Block 70, od kojeg je Barak daleko jeftiniji, a američku zabrinutost oko gubitaka budućih natječaja nije umirilo ni to što Izrael više neće prodavati Barake drugima jer ih jednostavno ne bi imao dovoljno za vlastite potrebe. Kako nam je rečeno, jedva se našlo 12 aviona za Hrvatsku.
Ugovor
Zahvaljujući G2G, vlada vladi, aranžmanu koji je bio uvjet natječaja, a nisu ga svi kandidati ispunili, cijena je fiksna. Hrvatska će vrijednost ugovora, nešto malo manje od 500 milijuna dolara, isplatiti Izraelu, a koliki će dio toga kolača na kraju pripasti SAD-u nije naša briga. Hrvatska preko ugovorne cijene neće platiti niti centa. K tome će se točno znati koliko je plaćeno, a tijek novca ide iz hrvatske riznice, preko New Yorka pa do Tel Aviva. MORH zapravo taj novac neće nikada ni vidjeti, već će samo obavijestiti riznicu do kojeg datuma treba isplatiti koju ratu. Time je i neutralizirana mogućnost malverzacija.
Sam Ugovor je napisan u cijelosti na više od 400 stranica i 22 članka, te je oko njega vođeno 11 sastanaka. Specificirano je da bi na snagu stupio tek uplatom prve rate i ishođenjem TPT-a. U slučaju da bilo koji dio Ugovora nije ispoštovan, raskida se i Hrvatskoj će sav novac biti vraćen u roku od 180 dana. Dakle, za Hrvatsku nikakve financijske štete neće biti ni u kojem slučaju.
Jamstva Radi transparentnosti se inzistiralo na ocjenjivanju i ponuda koje bi u startu bile odbačene kao nevažeće, bilo da nisu dostavile tražena jamstva, ili su bile bez traženih elemenata i konfiguracija. Nikakvi raniji pokušaji s naše strane da SAD ponudi rabljeni Block 50/52 nisu urodili plodom iz dva razloga: prvo jer američkom zrakoplovstvu trebaju, a drugo time bi se izravno konkuriralo Blocku 70/72. On pak dolazi uz zaista paprenu cijenu.
Slovačkoj, koja je 1,3 milijarde dolara platila samo 14 golih F-16 Block 70/72, američki Kongres je predvidio da će sa svom obukom, infrastrukturom, logistikom i naoružanjem ukupna cijena dosegnuti gotovo 3 milijarde dolara! Jer, SAD nudi gole avione, cijenu samog zmaja i motora, a sve ostalo se plaća dodatno. Rumunjska je pak za 12 portugalskih F-16AM/BM izdvojila 300 milijuna dolara, da bi ukupna cifra s oružjem, obukom i infrastrukturom gotovo dosegnula milijardu dolara.
Hrvatskoj fiksnu cijenu jamči Izrael. Projekcije proračuna za 2020. i 2021. su veće zbog isplata PDV-a državi, a u projekcije tih godina uključuje se i isporuka roba i usluga, odnosno isporuka aviona, obuka, infrastruktura i ostalo. G2G aranžman znači i da će Hrvatska dobiti avione po sustavu ključ u ruke. Odgovornost je Izraela, s njegovim golemim iskustvom s F-16, isporučiti točno ono što je dogovoreno. Izrael i SAD se već desetljećima natežu oko svakog aviona, rakete i bombe i Izrael zna kako SAD funkcionira, a svi uključeni u proces s naše strane su izuzetno optimistični.
Logistika
Još jedna točka prijepora u medijima je pitanje SLEP-a, produljenja resursa na Baraku. Njime će naši avioni imati garantirani nalet od 10.800 sati. Čitajući neke od nestručnih tekstova lako se može steći dojam da je SLEP za Barak nešto što su Izraelci smislili na svoju ruku da podvale naivnim Hrvatima. No naš SLEP definirali su zajednički Lockheed Martin, kao izvorni proizvođač opreme ili OEM, i izraelski IAI. Radit će ga IAI u Izraelu i u potpunosti je uključen u cijenu. Ugovorom je jasno definirano da je njegovo provođenje odgovornost izraelskog MO-a, a radit će se u skladu sa svim biltenima, tehnološkim karticama, te ostalom dokumentacijom i uz korištenje originalnih materijala, odnosno service kitova, u specifičnoj konfiguraciji za Barak.
Prve tri godine od isporuke aviona je sve održavanje na trošak Izraela, pa tako i svih potrošnih materijala, poput običnih i specijalnih maziva i ulja, guma i svega ostaloga. Odnosno prve tri godine de facto jedini trošak koji će plaćati Hrvatska je gorivo. Izrael također kao svoju odgovornost jamči minimalnu operativnost flote od 65%. Održavanje se uzima tako ozbiljno da ćemo više od milijun dolara godišnje plaćati samo za biltene održavanja, odnosno ažuriranje dokumentacije sa svim novostima koje proizvođač utvrdi, a u zrakoplovnoj bazi Hill u SAD-u će stalno biti stacioniran jedan hrvatski časnik za vezu jer je u njoj smješten glavni logistički kompleks za održavanje svjetske flote F-16.
Geopolitika
Posebno treba naglasiti da nikakvog vađenja niti jednog jedinog elementa Baraka neće biti. Jedina prilagodba bit će NATO kompatibilnost, odnosno podatkovna veza Link 16, IFF sustav identifikacije, te sigurna komunikacija. Postavljanje NATO kompatibilnih, osjetljivih elemenata ovih sustava napravit će se u Hrvatskoj kao krajnjoj korisnici, jer sami uređaji nisu tvornički NATO kompatiblni. A i NATO kompatibilnost treba razjasniti. Hrvatski MiG-ovi 21 su u potpunosti NATO kompatiblini.
Nuđeni grčki F-16 Block 30 nisu, jer su njihovi VHF/UHF komunikacijski sustavi zastarjeli, a nisu nikad modernizirani. Radiouređaj postaje NATO kompatibilan tek dodavanjem kodiranih elemenata. To zahtijeva odgovarajuće mjere pod kojima se drži, koje uključuju stupanj visoke tajnosti. Ti su postupci već u upotrebi u Zemuniku, gdje se pod njima čuvaju Kiowa Warrior i s njima povezani sustavi, a Amerikanci redovno kontroliraju mjere zaštite.
SAD je kočenjem procesa pokazao i svoju snagu, čak i pouzdanom savezniku kakav je Hrvatska, a treba imati na umu da postoje politička pitanja poput odugovlačenja s LNG terminalom, ključnim projektom kojim SAD želi smanjiti europsku ovisnost o ruskom plinu.
Teško da je slučajnost što ruski veleposlanik upravo kad je bilo zakočeno zaključenje ugovora govori kako Rusija i dalje vidi Hrvatsku kao partnera u plinifikaciji. No SAD je zasigurno svjestan da bi propast nabave aviona zbog američke blokade otvorila prostor ruskom utjecaju da se čvršće veže u Hrvatskoj, a i poslalo bi negativnu poruku američkim saveznicima u svijetu. No upućivanje TPT-a u proceduru najbolji je dokaz da su nesuglasice riješene, te je sada već gotovo izvjesno da će Hrvatska za dvije godine imati neke od najsofisticiranijih borbenih aviona na svijetu, i daleko najmoćnije zrakoplovstvo u jako širokom susjedstvu.