Medijski savjetnici Jadranke Kosor opasno su podcijenili razmjere, značenje i potencijal protivljenja javnosti Vladinim promjenama Zakona o radu, koje prerasta u svojevrstan pokret otpora. Sve što u Banskim dvorima s tim u vezi poduzimaju kao da je sračunato na to da poveća gužvu oko štandova na kojima se skupljaju potpisi. Vlada se pokazuje bez ikakve ozbiljne strategije u odnosu na sindikalnu akciju.
Način na koji je ministar Đuro Popijač pokušao diskvalificirati potpisnike zahtjeva za referendum sigurno je po Vladu bio kontraproduktivan. Inače uglađeni ministar svisoka je Severinu proglasio neinformiranom, skoro bezveznjačom. Narugao se jer je svoj potpis objasnila osobnim solidariziranjem s radnicima, izrijekom spominjući radnike splitskog Salonita. Po njemu, to je dokaz da pojma nema što je potpisala. Takva interpretacija samo otkriva da ministar zapravo pojma nema što se događa: promjena Zakona o radu, koja implicira brzopotezno gašenje sustava kolektivnih ugovora u Hrvatskoj, samo je povod. Razlozi masovnog odaziva mnogo su dublji i tiču se ukupnog položaja radnika u Hrvatskoj. A tu su onda uključeni i azbestozom pogođeni nesretnici. Ismijavajući Severinu, Popijač je posve nepotrebno uvrijedio dvjesto tisuća ljudi, sve koji su već stavili potpis pod zahtjev za referendum.
Još je katastrofalnija intervencija ministra Božidara Kalmete, koji je žestoko ošinuo po sindikalnim čelnicima za koje tvrdi da se “ponašaju kao da ne žive u Hrvatskoj” i misle isključivo na svoje interese. Kalmeta zaista nije čovjek koji bilo kome može držati lekcije i premijerka bi morala shvatiti da, šaljući ga u takve operacije, dodatno revoltira javnost. Zapravo je baš njegovo ponašanje kao da ne živi u Hrvatskoj. Kao da je upravo pao s Marsa. Jer, njegov je resor prebukiran malverzacijama i korupcijom, on osobno postao je simbol kancerogene prakse protiv koje se danas, tražeći referendum o ZOR-u, buni Hrvatska. Način Kalmetina ministrovanja, kao važan kotačić u velikom mehanizmu HDZ-ove vlasti, proizveo je situaciju rasipanjem i lopovlukom izbušene i upropaštene države. Koja će se od bankrota pokušati spasiti dodatnim rezanjem radničkih prava.
Na koncu, Vladina najava da, unatoč masovnom potpisivanju zahtjeva za referendum, od promjene Zakona o radu ne odustaje, sliči pokušaju gašenja vatre kanistrom benzina. HDZ ima saborsku većinu, pa mu izglasavanje zakona nije upitno, ali ignoriranje masovno izražene volje građana za svaku je vlast prilično suicidalno. HDZ-ovi pokušaji da svoje članstvo mobilizira kontra referenduma tvrdnjama da su sindikati tek instrument u scenariju rušenja Vlade i destabiliziranju države, malo su okasnili. Budu li vladajući inzistirali na toj tezi, mogla bi im se vratiti poput bumeranga. Potpisivanje referenduma neće zaustaviti, a veliko je pitanje kako će se iz zamke kasnije izvući. Ostanu li kod svoje tvrdnje, kako će HDZ-ovi šefovi onda objasniti da će možda i pola milijuna ljudi staviti potpis protiv Vlade?