Kada je krajem srpnja Ante Ramljak, izvanredni povjerenik za Agrokor, najavio da će izvanredna revizija u Agrokoru iznjedriti drastična iznenađenja nakon što se otkriju prepravci i skrivena knjiženja, svi su pokazali zabrinutost, već tada je malo tko bio iznenađen. Jučerašnji prvi krug objave revizorskog nalaza potvrdio je očekivano.
Financijska težina računovodstvenog frizeraja u devet koncernovih kompanija za koje je jučer objavljen nalaz revizora popela se iznad 13 milijardi kuna. U ponedjeljak, kada se napokon objave i objedinjeni rezultati cijele Agrokor grupe, ta bi brojka, Ramljak je to već najavio, mogla biti značajno veća.
Da je riječ o konačnom svođenju računa, što bi se dogodilo da vlada nije izgurala lex Agrokor i da revizor nije imao mogućnost financijska vrata budućnosti ostaviti odškrinutima, lančani gubitak niza kompanija čvrsto uvezanih u više ili manje suicidalne odnose s Agrokorom za mnoge bi bio i konačan. Tek u ponedjeljak ćemo saznati (vjerojatno) bi li taj gubitak bio pretežak i za hrvatsku ekonomiju u cijelosti.
Osim brojki, o kojima će se još dugo raspravljati, većinu toga što smo jučer čuli od Ante Ramljaka znali smo ili slutili ranije. Čak i financijski inženjering već odavno nije samo pretpostavka. Danas više nije vijest da je Konzum klinički mrtav, što otkrivaju razmjeri negativnog kapitala kompanije, ali jest vijest, i to dobra, iako su je neki od prvih komentatora iz financijskih krugova dočekali s priličnom dozom nevjerice, da Konzum dvije trećine ove godine, kada ga se očisti od nataloženih dubioza, posluje s operativnom dobiti.
Konzum bi, tvrdi Ramljak, mogao preživjeti, unatoč dva proljetna mjeseca s praznim policama, unatoč ozbiljnim poteškoćama s nizom dobavljača od kojih su neki, čini se, zauvijek, nestali s polica danas još uvijek najvećeg lanca u Hrvatskoj. Zato, uostalom, i postoji lex Agrokor.
Preživljavanje Konzuma danas je i političko pitanje. Kratka šetnja između polica Kauflanda, Lidla i Spara, lanaca koji u Hrvatskoj najviše profitiraju padom Konzuma, otkriva manjak domaćih proizvoda u ponudi. Izgube li taj kanal za pristup tržištu, domaći proizvođači hrane, uključujući i one koji su danas u Agrokorovu sustavu, naći će se u problemu koji neće lako prebroditi.
U tom svjetlu mogu se promatrati i zasad još uvijek prigušene najave osnivanja domaćeg konzorcija za preuzimanje dijelova Agrokora. Iako nigdje nije izrijekom spomenut, kao ni niti jedna druga pojedinačna kompanija, Konzum, a onda i Tisak, kao drugi Agrokorov maloprodajni agregat gotovine, vjerojatno jesu dio interesa grupe potencijalnih novih domaćih vlasnika.
Prvi krug objave revizorskog nalaza ostavio je ipak nekoliko važnih točaka otvorenim. Prva je, naravno, zašto se s PwC-ovim izvješćem izlazi u nastavcima, ako je cijela revizija još prošli tjedan bila završena i potpisana. Kuloarski šapat “iz dobro obaviještenih izvora” da su u PwC-u, zbog količine pritisaka, sve do zadnjeg trenutka razmišljali o odustajanju od suradnje s Agrokorom danas više nitko ne želi potvrditi.
S obzirom na razmjere financijskih akrobacija i često teško shvatljiva odstupanja od međunarodnih financijskih standarda, jer financije koncernu nikada nisu vodili amateri, pitanje je i kako će se PwC u svojoj reviziji osvrnuti na rad svojih prethodnika. Baker Tilly International možda nije najpoznatije ime u domaćim poslovnim krugovima, ali iza njega skriva se globalna mreža 126 računovodstvenih tvrtki s biznisom razgranatim u 147 država. Kao i liječnici, ni revizori ne vole jedni drugima javno otvarati utrobu.
Treće je pitanje, naravno, kako će vjerovnici prihvatiti završnu riječ revizora. Sve dosad o mogućoj budućoj nagodbi raspravljalo se u apstraktnim kategorijama, sada, a pogotovo nakon ponedjeljka, kada će kompletan revizorski nalaz biti dostupan javnosti, na stolu su konkretne brojke na temelju kojih se mogu raditi čvrsti planovi. Do kraja srpnja sljedeće godine ostalo je još deset mjeseci, ali za restrukturiranje pojedinih Agrokorovih kompanija i dekonstrukciju koncerna kao što je Agrokor to je kratko razdoblje.
Jučerašnjom, prvom revizorskom objavom zasad najzadovoljniji mogu biti upravitelji mirovinskih fondova. Ledo, kompanija u koju su uložili najviše, od svih u koncernu čini se najzdravijom i najspremnijom za izlazak na slobodno tržište. To, naravno, ne otklanja sumnje u ispravnost njihovih odluka u trenutku kada su novac iz fondova trpali u dionice koncerna za koji su svi znali da je na rubu propasti.