ĐAKOVO - Na ulaznim vratima Đakovačke kuće Duvnjakovih miješaju se mirisi iz triju kuhinja. Baka Šima ispekla prave masne slavonske uštipke, strina Marina s prvog kata nosi kiflice, strina Lidija iz svoje kuće, preko ceste, donijela domaću savijaču.
Manji dio velike familije Duvnjakovih, njih desetak, skupio se i poredao na velikoj sofi u dnevnoj sobi dida Marka. Iznad njih Viehlerovi gobleni i pasteli lokalnog samoukog slikara s motivima lipicanca i snijegom pokrivene njive. Ispred njih domaća kulenova seka, sir i Osječko pivo. Petak je navečer, do utakmice s Poljskom ostalo je 10 minuta. Svako malo zazvone mobiteli. Tamo u Zagrebu, u Areni, strateški je raspoređena druga navijačka skupina Duvnjakovih. Na tribinama sjede mama, tata, sestra, djevojka, dva ujaka, stric. Javljaju kakva je atmosfera u dvorani. Uzalud. Ništa ekipa u Đakovu ne čuje, po buci iz slušalice razabiru tek da ključa pod krovom Arene.
Otac u protivničkoj ekipi
Svi Duvnjakovi žive u istoj Ðakovačkoj ulici koja, kažu, ne vodi nikuda do u gaj. U tom je kraju mirno, čak i kad neki Duvnjak zabija golove na svjetskom prvenstvu. Ponosni su, kažu, ali slave bez pirotehnike. Domagoj je još kao petogodišnjak odlazio s ocem, tada trenerom Rukometnog kluba Đakovo, na treninge. Vozio bi se niz ulicu na stražnjem sjedalu tatina bicikla i pozdravljao svakog prolaznika. Baš tako i danas, pričaju Đakovčani, rukuje se i zastane sa svakim poznanikom.
“Ništa njega slava ne dira. I dalje je čvrsto na zemlji”, komentira poznanik Ivica ³olak. Godinama je Domagoj sjedio na klupi i gledao tatu, a onda je u devetoj počeo i sam trenirati kod očevih kolega. Treneri od kojih je tada učio pamte da nikada nije kasnio niti izostajao, a i povlastice tatina prijevoza se odrekao. Nekadašnji suigrači i danas u Đakovu prepričavaju kako se 2006., kad je RK Đakovo igrao protiv RK Osijeka, odbio na utakmicu povesti očevim autom.
“Ne mogu s protivničkom ekipom”, šalio se tada s ocem Ivanom, trenerom Osijeka.
Pola Ðakovačkih rukometaša regrutira se iz roda Duvnjakovih. Bit će da se rukomet u obitelji genetski prenosi. Majka Ivanka 15 je godina igrala u RK Đakovo. Isto tako i njezina sestra, Domagojeva teta Zdenka Perić. Otac je za vrijeme studija pet godina igrao za zagrebački Medveščak, danas radi kao trener RK Osijek. Stric Dragan Duvnjak također je rukometni trener, a rukomet u Đakovu igraju i dvije Domagojeve sestrične te dva bratića. Igrala je i sestra Iva dok prije pet godina nije otišla u Zagreb na fakultet. Posljednju sezonu u Đakovu Domagoj je odigrao 2005./2006.
“Iako je klub u to doba još bio prvoligaš, Duvnjak je mjesečno dobivao 1000 kuna. Ljudi nisu vjerovali da igra za tako malo novca, ali to njega nije frustriralo. Jako je puno svijeta dolazilo baš njega gledati jer on, ako i ne zabije 10 golova, dat će 2-3, ali će imati more zanimljivih asistencija”, prepričava tadašnji Domagojev trener Perica Martić.
U školi je rukomet u modi
“Ne samo da je nadaren nego još i jako voli trenirati. Nije neki mušićav tip. To je sreća za trenera”, doda pa nastavi: “Prema mom mišljenju, u dodavanjima se danas stvarno može mjeriti s Balićem. Ima dečko maštu. Lošiji je, doduše, u jedan na jedan.”
U Đakovačkim Selcima, nedaleko od Đakova, djeca u seoskoj školi za vrijeme odmora od učitelja odnedavno više ne traže nogometnu, nego rukometnu loptu.
“E, to je stvarno promjena. Duvnjak ponovno budi rukometaše u Đakovčanima. Ovako mali grad 16 je godina imao prvoligaša i mora se ponovno vratiti rukometu”, komentira nekadašnji Duvnjakov trener Martić. Stojimo u dvorani u kojoj je Duvnjak godinama trenirao. Oko nas odzvanjaju udarci lopte. Na jednoj strani igraju košarku, na drugoj preko mrežice prebacuju odbojkašku loptu. Taj su petak navečer skraćeni trening odradili i dečki iz RK Đakovo. Skraćeni, jer su se svi razbježali kućama gledati prvenstvenu utakmicu s Poljskom.
U kući Duvnjakova djeda i strica četiri su televizora i pet ljudi. Utakmice se ovdje nikad ne gledaju u društvu.
“Ne smije se šuškati, grickati, ne daj Bog vikati. Djed i baka gledaju odvojeno. Baka skače i viče, a djedu to ide na živce. Moj muž isto hoće gledati sam. Samo u poluvremenu smijemo navijati. Onda ja i Lucija pojurimo na balkon s našim rekvizitima. Dida gleda u dnevnoj sobi, baka u maloj sobi, moj muž gore na katu u našoj dnevnoj, a ja i kći Lucija u njezinoj sobi”, objašnjava strina Lidija.
Okupljanje familije uz ekran i grupno gledanje utakmice protiv Poljaka Duvnjakovi su pristali “odraditi” samo zbog novinara Jutarnjeg lista. Inače, dida Marko kad gleda rukomet, traži mir kao da sluša filharmoniju.
“One svako malo lupaju po radijatoru, trube. A ja volim to sam gledati, ne volim komentare. Mi muški to sami proživljavamo, sve u sebi pregrmimo”, stric Darko objašnjava kako se to muški gleda nogomet. “Eee, zato vas i odveze hitna pomoć”, dobaci mu supruga Marina aludirajući na neku davnu utakmicu protiv Španjolaca kad su dva produžetka dida Marku toliko digla tlak da je - završio na hitnoj.
Dida kao neumorni vozač
I Domagojevi roditelji većinu su utakmica svjetskog prvenstva odgledali tu u ulici, kod kuće u Đakovu. Jasno, svatko uz svoj televizor. “Volim utakmice pogledati sama. Osim toga, muž je sve ove dane imao trening u Osijeku pa bi došao kući kasno. Ja bih mu snimala utakmice. Obično me zove i pita kako je bilo, a ja malo ublažim. Onda kad pogleda snimku krene: ‘E, nije to bilo baš tako, šta pričaš da je u obrani 2-3 pogreške, našao sam ja i 4-5.’ Ja se svega niti ne sjetim, pa tko će se sjetiti cijele utakmice, ali on njemu vodi statistiku isto kao i svojim igračima”, prepričava majka Ivanka.
Dida Marko u subotu, dan uoči svjetskog finala, puni okruglih 70 godina. Tesar po zanatu, mirovinu je zaradio u Njemačkoj. Dok su mu tri sina odrastala, slabo ih je i vidio, zato danas toliko i uživa u unučadi. Do ovog je prvenstva bio na svim bitnijim Domagojevim utakmicama. I ne samo na utakmicama.
Domagoj kao slatka jednogodišnja beba na slici iz obiteljskog albuma. Već s pet godina s ocem, rukometnim trenerom, odlazio je na treninge. Vozio bi se niz ulicu na sjedalu tatina bicikla i pozdravljao sve prolaznike. Baš kao i danas, kad se vrati u Đakovo i pozdravi, zastane i popriča sa sugrađanima
Domagoj slavi svoj četvrti rođendan... Od pete do devete sjedio je na klupi i gledao kako tata radi, a onda je i sam počeo trenirati rukomet kod tatinih kolega.
Posljednju sezonu u Đakovu Domagoj Duvnjak odigrao je 2005./2006. godine. Iako je klub bio prvoligaš, Duvnjak je mjesečno zarađivao samo tisuću kuna. Ljudi nisu vjerovali da igra za tako malo novca, ali njega to nije frustriralo.
Nekadašnji Domagojev trener Perica Martić u dvorani u kojoj je Duvnjak godinama trenirao. “Jako je puno svijeta dolazilo gledati baš njega jer ako i ne zabije deset golova, dat će dva-tri, ali i imati more zanimljivih asistencija”, kaže Martić.
Otac Ivan, majka Ivanka, kći Iva i sin Domagoj na jednoj od najnovijih fotografija iz obiteljskog albuma
“Kad god je Domagoja trebalo voziti na pripreme, utakmice, u bilo koje doba dana ili noći, dida je uvijek bio tu. Muž i ja oboje radimo, a dida je u mirovini i vozi. Znali smo, recimo, otići u Pulu i u noći se vratiti. Sve da bi Domagoj stigao sutra ujutro u školu, da što manje izostane”, kaže mama Ivanka.
Iako su didu kupili set karata za utakmice, ovo prvenstvo nije stigao dalje od Osijeka. Neposredno prije početka prvenstva završio je na Kardiologiji u osječkoj bolnici. “Teško mi je palo, ali sam se pomirija, mora sam”, ozbiljno će.
Pet kuna za presječenu loptu
Otkriva kako je godinama radio na Domagojevoj motivaciji i timskom igračkom duhu. “Imam tri unuka koji igraju rukomet. Nekad su svi igrali skupa, ovdje u klubu. Ante igra lijevo krilo, a Domagoj srednjeg beka. Naučio sam ih da za svaku presječenu loptu dobiju 5 kuna, tj. Domagoj bi hvatao lopte, a Ante zabijao golove. I jedan i drugi dobili bi po 5 kuna. Znalo se toga nabrati. Danas te ukradene lopte koštaju puno više. Možda i 500 kuna, ali sad sam prestao plaćati”, racionalno će glava familije Duvnjak.
Majka Ivanka svaku utakmicu gleda s krunicom u ruci. “Domagoj se obavezno prekriži prije utakmice. Kad uđe u dvoranu, kratko me nazove i kaže: ‘Evo, ušao sam’, a ja ga blagoslovim i kažem: ‘Sretno’. To je tako godinama”.
Sestra Iva i djevojka Lucija smiju se dok majka prepričava rituale. Iva doda: “Obavezno netko mora otići na misu prije utakmice, ako ne može on, onda idu Lucija ili mama. Netko mora. Lucija se u to sjeti i kroz smijeh počne prepričavati kako je i ona morala učiniti svoj dio. “Mene je jednom dva puta u istom danu poslao na misu. Morala sam ići i na jutarnju i na večernju!” Jedino otac, kažu, ne sudjeluje u tome. “On je na zemlji, racionalan trener”, komentira majka.
Baka Šima lomi ruke i nijemo gleda ekran. Dok su joj sinovi igrali rukomet, nije išla na utakmice, unukove ipak ne propušta. “Zlato moje, samo da mi ne padne. Kad padne, ja protrnem. Viču mi da što uopće gledam, a moram gledati kad ga volim vidjeti”.
Majka nema sna
Puno je puta baka, gledajući Domagoja na podu, i proplakala. Majka, rukometašica, drukčije gleda. “Kužim taktiku i igru jer sam i sama igrala. Točno znam kad padne je li zaista povrijeđen ili malo i simulira.” Iako iskusna rukometašica, Ivanka Duvnjak, kaže, ovih dana loše spava. Kroz smijeh priča: “Ma, zaspem u 2-3 ujutro, ali ja sebi i pomognem, popijem tabletu. Pa što, neću se patiti kad su ovi dani, treba mi da se smirim. Malu zelenu popijem, kći mi se smije, ali ja ne želim da trpe moje tijelo i psiha”.
Šest karata na koje ima pravo reprezentativac Duvnjak podijelio je roditeljima, sestri, djevojci, i najvjernijim navijačima uji Grgi i didu Marku. Sad kad je didi liječnik zabranio navijanje, u Zagreb na finale putuje strina Lidija.
“To joj je nagrada jer svaki put kad Domagoj dođe u Đakovo, ona mu peče kolače, a i zna doći sa mnom u Zagreb pa mu nas dvije generalno spremimo stan”, priča mama. U tom stanu Duvnjak živi s četiri godine starijom sestrom Ivom i tri zlatne ribice. “Nas smo dvoje jako bliski. Ja njemu sve kažem, a i on meni. Nekad sam ja bila autoritet, sad više ne. Nekad smo bili kao pas i mačka, ali to je za tinejdžere normalno. Ja sam sa 18 otišla u Zagreb, a on je tada imao 14. Osjetili smo četiri godine odvojenosti”. Vidi ga, kaže, samo navečer. “Kao klinac od mene je uglavnom tražio savjete u svezi s djevojkama. On i Lucija išli su zajedno u razred. Kad su trebali krenuti na maturalac, prije tri godine, on nije mogao jer je trebao na pripreme u Crikvenicu, a Lucija je otišla. Noćima sam tad morala razgovarati s bratom. Zvao bi me svaku noć od ponoći do četiri ujutro. Bili su na početku veze, bio je nesiguran i ta mu je odvojenost jako teško padala. ‘Pa di je ona, zašto je on sad na pripremama, a ona se zabavlja’, stalno je ponavljao. Govorila sam mu: ‘Brate, to je cijena tvog sporta, bit će još toga, ti imaš neke druge stvari koje oni nemaju, moraš biti zahvalan na tome.’ On je meni danas također velika podrška, nemam osjećaj da je mlađi brat, sad ga ponekad gledam i kao da je stariji od mene”, govori Iva, profesorica engleskog jezika u jednoj zagrebačkoj školi.
Teško je kad djeca odu
Domagoj Duvnjak završio je đakovačku 9. gimnaziju. “Bilo mu je naporno uskladiti školu i treninge. Uza sve te silne izostanke bio je vrlo dobar učenik. Četvrti razred nije slušao redovito, nego je na kraju godine polagao ispite”, kaže mama. Otac Ivan nije sretan što sad iz svakih novina viri slika njegova sina. Pribojava se tolike pozornosti. Što u šali, što ozbiljno, savjetuje sinu da, svaki put kad se vidi u novinama, “za kaznu” ode odraditi jedan dodatni trening.
Majka Duvnjak radi u Centru za socijalnu skrb u Đakovu, a za svjetsko je prvenstvo uzela godišnji odmor. “Kad je prije dvije godine preselio u Zagreb, bilo je suza. I meni i mužu bilo je jako teško. Prvih dana je, zapravo, svima bilo strašno. I Domagoju. Bilo je i u njega suza jer je djevojka ostala u Đakovu”. Njoj je, priznaje, i danas Đakovo prazno. “I meni i mužu je teško što su nam djeca otišla u Zagreb, meni to možda i teže padne, muž ima treninge, obaveze. Najgore mi je nedjeljom, kad treba ručak kuhati, najradije ga ne bih kuhala. Ali to je normalno, djeca moraju otići”.
Skoro će poluvrijeme. Devetogodišnja sestrična Lucija svaki hrvatski gol poprati bučnim pištanjem i lupanjem o napuhane rekvizite. Njezina mama Marina udara o stolac praznom bocom Coca-Cole. Za to vrijeme baka lomi ruke: “Majko moja. U nos ga je, u nos ga je!” Nekoliko sekundi traje metež meÐu Duvnjakovima, a onda netko shvati da na loše pripremljenom podu zagrebačke Arene leži Duvnjakov kolega.
Poraz u Pekingu
“Lucijaaa, nemoj lupat, molim te”, sad je djedu dosta.
“Smeta didi, nemoj”, utišava je i otac.
Lucija ne mari, maše rekvizitima i djedu zaklanja polovicu ekrana. U taj čas RTL pušta reklamu s rukometašima.
“Javi se”, viču na televiziji.
“Javi se, zlato bakino”, zavapi baka Šima iz naslonjača.
Strina Marina trči po naočale. Teta Zdenka ustaje sa stolice i vikne: “Ajmo pušit!”
Sestra i majka uglas kažu da Domagoj poraze teško podnosi. “Joj, dugo ga to drži. Nakon Pekinga baš ga je dugo držalo. Mjesec je dana govorio: ‘Joj, da smo, joj da smo... Joj, šta bi bilo’. Morat će naučiti to lakše prolaziti jer neće moći dugo izdržati, potrošit će se emotivno”, tiho će mama.
“On je jako samokritičan. Ako izgube, uvijek misli da je baš on kriv. Koliko sam puta samo čula: ‘Da bar nisam to i to…’”, komentira sestra.
58. je minuta. Rezultat 28:22. Organiziramo internu kladionicu. Pitam tko vjeruje u srebro. Nijedna ruka nije u zraku. Svi misle da će kući stići zlato. “Kako god da bilo, doći će zlato bakino! To je meni zlato, a ne medalja. Samo da on meni ne pada. Da ga ne tuku”, sretno će baka Šima.
Domagojev dida Marko dosadašnje utakmice gledao je na Kardiološkom odjelu osiječke bolnice, gdje je završio zbog zdravstvenih problema. “Najgore mi je bilo kad treću utakmicu uopće nisam mogao gledati. Nakon pretrage koronarografije, sestre nisu htjele ni čuti za to da se dižem iz kreveta. Leža sam u sobi, a drugi pacijenti su mi svako malo javljali rezultate. To me više uzrujalo nego da su mi dali da gledam. Jer kad sam gledao u dnevnom boravku, bilo je jako fino, sve srčani bolesnici pa ništa ne galame. Evo, ako slučajno utakmicu gledam kod kuće sa ženom, onda me to baš nasekira. Kako neće kad se stalno grči pored mene i viče: ‘Ajme, što će mu bit ako ga udare’”, sve to u dahu priča Marko Duvnjak.
“Voli izvoditi, nasmijavati nas. Voli imitirati ljude iz našeg društva”, kaže Goran Pahanić. “Ali to mu ne ide dobro”, smije se Tomislav Barberić.
Domagoj, prepričavaju, želi živjeti pravo sportski. Ne puši, ne pije alkohol ni gazirana pića. On je normalan, običan. Ovdje uglavnom naruči kavu ili neki sok. Zovemo ga nakon svake utakmice, ako ga uspijemo dobiti. Nije se promijenio, ostao je isti, iako sad kad s njim hodamo Đakovom odlazak od točke A na točku B udaljenu sto metara traje vječnost jer ga svaki čovjek na cesti zaustavi. Dobro je naučio komunicirati i s medijima. U početku je bio povučen, a sad kad ga gledam na televiziji, kako daje izjave, vidim da je to isti onakav Domagoj kakav je s nama”, kaže Tomislav, koji u Osijeku studira ekonomiju. U njihovu društvu, dodaju, uglavnom se stalno priča o rukometu. “Domagoj nije tip koji priča o sebi. Kad govori o utakmicama, uvijek govori o timu. U Đakovu je još uvijek jača atmosfera kad se igraju nogometne utakmice. Ali to bi se moglo promijeniti. Možda u utorak dočekamo najboljeg srednjeg vanjskog na svijetu”, kaže Ante Duvnjak.
Karmela Devčić
Manji dio velike familije Duvnjakovih, njih desetak, skupio se i poredao na velikoj sofi u dnevnoj sobi dida Marka. Iznad njih Viehlerovi gobleni i pasteli lokalnog samoukog slikara s motivima lipicanca i snijegom pokrivene njive. Ispred njih domaća kulenova seka, sir i Osječko pivo. Petak je navečer, do utakmice s Poljskom ostalo je 10 minuta. Svako malo zazvone mobiteli. Tamo u Zagrebu, u Areni, strateški je raspoređena druga navijačka skupina Duvnjakovih. Na tribinama sjede mama, tata, sestra, djevojka, dva ujaka, stric. Javljaju kakva je atmosfera u dvorani. Uzalud. Ništa ekipa u Đakovu ne čuje, po buci iz slušalice razabiru tek da ključa pod krovom Arene.
Otac u protivničkoj ekipi
Svi Duvnjakovi žive u istoj Ðakovačkoj ulici koja, kažu, ne vodi nikuda do u gaj. U tom je kraju mirno, čak i kad neki Duvnjak zabija golove na svjetskom prvenstvu. Ponosni su, kažu, ali slave bez pirotehnike. Domagoj je još kao petogodišnjak odlazio s ocem, tada trenerom Rukometnog kluba Đakovo, na treninge. Vozio bi se niz ulicu na stražnjem sjedalu tatina bicikla i pozdravljao svakog prolaznika. Baš tako i danas, pričaju Đakovčani, rukuje se i zastane sa svakim poznanikom.
“Ništa njega slava ne dira. I dalje je čvrsto na zemlji”, komentira poznanik Ivica ³olak. Godinama je Domagoj sjedio na klupi i gledao tatu, a onda je u devetoj počeo i sam trenirati kod očevih kolega. Treneri od kojih je tada učio pamte da nikada nije kasnio niti izostajao, a i povlastice tatina prijevoza se odrekao. Nekadašnji suigrači i danas u Đakovu prepričavaju kako se 2006., kad je RK Đakovo igrao protiv RK Osijeka, odbio na utakmicu povesti očevim autom.
“Ne mogu s protivničkom ekipom”, šalio se tada s ocem Ivanom, trenerom Osijeka.
Pola Ðakovačkih rukometaša regrutira se iz roda Duvnjakovih. Bit će da se rukomet u obitelji genetski prenosi. Majka Ivanka 15 je godina igrala u RK Đakovo. Isto tako i njezina sestra, Domagojeva teta Zdenka Perić. Otac je za vrijeme studija pet godina igrao za zagrebački Medveščak, danas radi kao trener RK Osijek. Stric Dragan Duvnjak također je rukometni trener, a rukomet u Đakovu igraju i dvije Domagojeve sestrične te dva bratića. Igrala je i sestra Iva dok prije pet godina nije otišla u Zagreb na fakultet. Posljednju sezonu u Đakovu Domagoj je odigrao 2005./2006.
“Iako je klub u to doba još bio prvoligaš, Duvnjak je mjesečno dobivao 1000 kuna. Ljudi nisu vjerovali da igra za tako malo novca, ali to njega nije frustriralo. Jako je puno svijeta dolazilo baš njega gledati jer on, ako i ne zabije 10 golova, dat će 2-3, ali će imati more zanimljivih asistencija”, prepričava tadašnji Domagojev trener Perica Martić.
U školi je rukomet u modi
“Ne samo da je nadaren nego još i jako voli trenirati. Nije neki mušićav tip. To je sreća za trenera”, doda pa nastavi: “Prema mom mišljenju, u dodavanjima se danas stvarno može mjeriti s Balićem. Ima dečko maštu. Lošiji je, doduše, u jedan na jedan.”
U Đakovačkim Selcima, nedaleko od Đakova, djeca u seoskoj školi za vrijeme odmora od učitelja odnedavno više ne traže nogometnu, nego rukometnu loptu.
“E, to je stvarno promjena. Duvnjak ponovno budi rukometaše u Đakovčanima. Ovako mali grad 16 je godina imao prvoligaša i mora se ponovno vratiti rukometu”, komentira nekadašnji Duvnjakov trener Martić. Stojimo u dvorani u kojoj je Duvnjak godinama trenirao. Oko nas odzvanjaju udarci lopte. Na jednoj strani igraju košarku, na drugoj preko mrežice prebacuju odbojkašku loptu. Taj su petak navečer skraćeni trening odradili i dečki iz RK Đakovo. Skraćeni, jer su se svi razbježali kućama gledati prvenstvenu utakmicu s Poljskom.
U kući Duvnjakova djeda i strica četiri su televizora i pet ljudi. Utakmice se ovdje nikad ne gledaju u društvu.
“Ne smije se šuškati, grickati, ne daj Bog vikati. Djed i baka gledaju odvojeno. Baka skače i viče, a djedu to ide na živce. Moj muž isto hoće gledati sam. Samo u poluvremenu smijemo navijati. Onda ja i Lucija pojurimo na balkon s našim rekvizitima. Dida gleda u dnevnoj sobi, baka u maloj sobi, moj muž gore na katu u našoj dnevnoj, a ja i kći Lucija u njezinoj sobi”, objašnjava strina Lidija.
Okupljanje familije uz ekran i grupno gledanje utakmice protiv Poljaka Duvnjakovi su pristali “odraditi” samo zbog novinara Jutarnjeg lista. Inače, dida Marko kad gleda rukomet, traži mir kao da sluša filharmoniju.
“One svako malo lupaju po radijatoru, trube. A ja volim to sam gledati, ne volim komentare. Mi muški to sami proživljavamo, sve u sebi pregrmimo”, stric Darko objašnjava kako se to muški gleda nogomet. “Eee, zato vas i odveze hitna pomoć”, dobaci mu supruga Marina aludirajući na neku davnu utakmicu protiv Španjolaca kad su dva produžetka dida Marku toliko digla tlak da je - završio na hitnoj.
Dida kao neumorni vozač
I Domagojevi roditelji većinu su utakmica svjetskog prvenstva odgledali tu u ulici, kod kuće u Đakovu. Jasno, svatko uz svoj televizor. “Volim utakmice pogledati sama. Osim toga, muž je sve ove dane imao trening u Osijeku pa bi došao kući kasno. Ja bih mu snimala utakmice. Obično me zove i pita kako je bilo, a ja malo ublažim. Onda kad pogleda snimku krene: ‘E, nije to bilo baš tako, šta pričaš da je u obrani 2-3 pogreške, našao sam ja i 4-5.’ Ja se svega niti ne sjetim, pa tko će se sjetiti cijele utakmice, ali on njemu vodi statistiku isto kao i svojim igračima”, prepričava majka Ivanka.
Dida Marko u subotu, dan uoči svjetskog finala, puni okruglih 70 godina. Tesar po zanatu, mirovinu je zaradio u Njemačkoj. Dok su mu tri sina odrastala, slabo ih je i vidio, zato danas toliko i uživa u unučadi. Do ovog je prvenstva bio na svim bitnijim Domagojevim utakmicama. I ne samo na utakmicama.
Domagoj kao slatka jednogodišnja beba na slici iz obiteljskog albuma. Već s pet godina s ocem, rukometnim trenerom, odlazio je na treninge. Vozio bi se niz ulicu na sjedalu tatina bicikla i pozdravljao sve prolaznike. Baš kao i danas, kad se vrati u Đakovo i pozdravi, zastane i popriča sa sugrađanima
Domagoj slavi svoj četvrti rođendan... Od pete do devete sjedio je na klupi i gledao kako tata radi, a onda je i sam počeo trenirati rukomet kod tatinih kolega.
Posljednju sezonu u Đakovu Domagoj Duvnjak odigrao je 2005./2006. godine. Iako je klub bio prvoligaš, Duvnjak je mjesečno zarađivao samo tisuću kuna. Ljudi nisu vjerovali da igra za tako malo novca, ali njega to nije frustriralo.
Nekadašnji Domagojev trener Perica Martić u dvorani u kojoj je Duvnjak godinama trenirao. “Jako je puno svijeta dolazilo gledati baš njega jer ako i ne zabije deset golova, dat će dva-tri, ali i imati more zanimljivih asistencija”, kaže Martić.
Otac Ivan, majka Ivanka, kći Iva i sin Domagoj na jednoj od najnovijih fotografija iz obiteljskog albuma
|
1989. - Jednogodišnji Domagoj Duvnjak
|
|
|
1992. - Djetinjstvo u Đakovu
|
|
|
2005./2006. - U Đakovu igrao za 1000 kn mjesečno
|
|
|
Trener Martić - Golovi i zanimljive asistencije
|
|
|
Danas - Ponosna obitelj
|
|
“Kad god je Domagoja trebalo voziti na pripreme, utakmice, u bilo koje doba dana ili noći, dida je uvijek bio tu. Muž i ja oboje radimo, a dida je u mirovini i vozi. Znali smo, recimo, otići u Pulu i u noći se vratiti. Sve da bi Domagoj stigao sutra ujutro u školu, da što manje izostane”, kaže mama Ivanka.
Iako su didu kupili set karata za utakmice, ovo prvenstvo nije stigao dalje od Osijeka. Neposredno prije početka prvenstva završio je na Kardiologiji u osječkoj bolnici. “Teško mi je palo, ali sam se pomirija, mora sam”, ozbiljno će.
Pet kuna za presječenu loptu
Otkriva kako je godinama radio na Domagojevoj motivaciji i timskom igračkom duhu. “Imam tri unuka koji igraju rukomet. Nekad su svi igrali skupa, ovdje u klubu. Ante igra lijevo krilo, a Domagoj srednjeg beka. Naučio sam ih da za svaku presječenu loptu dobiju 5 kuna, tj. Domagoj bi hvatao lopte, a Ante zabijao golove. I jedan i drugi dobili bi po 5 kuna. Znalo se toga nabrati. Danas te ukradene lopte koštaju puno više. Možda i 500 kuna, ali sad sam prestao plaćati”, racionalno će glava familije Duvnjak.
Majka Ivanka svaku utakmicu gleda s krunicom u ruci. “Domagoj se obavezno prekriži prije utakmice. Kad uđe u dvoranu, kratko me nazove i kaže: ‘Evo, ušao sam’, a ja ga blagoslovim i kažem: ‘Sretno’. To je tako godinama”.
Sestra Iva i djevojka Lucija smiju se dok majka prepričava rituale. Iva doda: “Obavezno netko mora otići na misu prije utakmice, ako ne može on, onda idu Lucija ili mama. Netko mora. Lucija se u to sjeti i kroz smijeh počne prepričavati kako je i ona morala učiniti svoj dio. “Mene je jednom dva puta u istom danu poslao na misu. Morala sam ići i na jutarnju i na večernju!” Jedino otac, kažu, ne sudjeluje u tome. “On je na zemlji, racionalan trener”, komentira majka.
Baka Šima lomi ruke i nijemo gleda ekran. Dok su joj sinovi igrali rukomet, nije išla na utakmice, unukove ipak ne propušta. “Zlato moje, samo da mi ne padne. Kad padne, ja protrnem. Viču mi da što uopće gledam, a moram gledati kad ga volim vidjeti”.
Majka nema sna
Puno je puta baka, gledajući Domagoja na podu, i proplakala. Majka, rukometašica, drukčije gleda. “Kužim taktiku i igru jer sam i sama igrala. Točno znam kad padne je li zaista povrijeđen ili malo i simulira.” Iako iskusna rukometašica, Ivanka Duvnjak, kaže, ovih dana loše spava. Kroz smijeh priča: “Ma, zaspem u 2-3 ujutro, ali ja sebi i pomognem, popijem tabletu. Pa što, neću se patiti kad su ovi dani, treba mi da se smirim. Malu zelenu popijem, kći mi se smije, ali ja ne želim da trpe moje tijelo i psiha”.
Šest karata na koje ima pravo reprezentativac Duvnjak podijelio je roditeljima, sestri, djevojci, i najvjernijim navijačima uji Grgi i didu Marku. Sad kad je didi liječnik zabranio navijanje, u Zagreb na finale putuje strina Lidija.
“To joj je nagrada jer svaki put kad Domagoj dođe u Đakovo, ona mu peče kolače, a i zna doći sa mnom u Zagreb pa mu nas dvije generalno spremimo stan”, priča mama. U tom stanu Duvnjak živi s četiri godine starijom sestrom Ivom i tri zlatne ribice. “Nas smo dvoje jako bliski. Ja njemu sve kažem, a i on meni. Nekad sam ja bila autoritet, sad više ne. Nekad smo bili kao pas i mačka, ali to je za tinejdžere normalno. Ja sam sa 18 otišla u Zagreb, a on je tada imao 14. Osjetili smo četiri godine odvojenosti”. Vidi ga, kaže, samo navečer. “Kao klinac od mene je uglavnom tražio savjete u svezi s djevojkama. On i Lucija išli su zajedno u razred. Kad su trebali krenuti na maturalac, prije tri godine, on nije mogao jer je trebao na pripreme u Crikvenicu, a Lucija je otišla. Noćima sam tad morala razgovarati s bratom. Zvao bi me svaku noć od ponoći do četiri ujutro. Bili su na početku veze, bio je nesiguran i ta mu je odvojenost jako teško padala. ‘Pa di je ona, zašto je on sad na pripremama, a ona se zabavlja’, stalno je ponavljao. Govorila sam mu: ‘Brate, to je cijena tvog sporta, bit će još toga, ti imaš neke druge stvari koje oni nemaju, moraš biti zahvalan na tome.’ On je meni danas također velika podrška, nemam osjećaj da je mlađi brat, sad ga ponekad gledam i kao da je stariji od mene”, govori Iva, profesorica engleskog jezika u jednoj zagrebačkoj školi.
Teško je kad djeca odu
Domagoj Duvnjak završio je đakovačku 9. gimnaziju. “Bilo mu je naporno uskladiti školu i treninge. Uza sve te silne izostanke bio je vrlo dobar učenik. Četvrti razred nije slušao redovito, nego je na kraju godine polagao ispite”, kaže mama. Otac Ivan nije sretan što sad iz svakih novina viri slika njegova sina. Pribojava se tolike pozornosti. Što u šali, što ozbiljno, savjetuje sinu da, svaki put kad se vidi u novinama, “za kaznu” ode odraditi jedan dodatni trening.
Majka Duvnjak radi u Centru za socijalnu skrb u Đakovu, a za svjetsko je prvenstvo uzela godišnji odmor. “Kad je prije dvije godine preselio u Zagreb, bilo je suza. I meni i mužu bilo je jako teško. Prvih dana je, zapravo, svima bilo strašno. I Domagoju. Bilo je i u njega suza jer je djevojka ostala u Đakovu”. Njoj je, priznaje, i danas Đakovo prazno. “I meni i mužu je teško što su nam djeca otišla u Zagreb, meni to možda i teže padne, muž ima treninge, obaveze. Najgore mi je nedjeljom, kad treba ručak kuhati, najradije ga ne bih kuhala. Ali to je normalno, djeca moraju otići”.
Skoro će poluvrijeme. Devetogodišnja sestrična Lucija svaki hrvatski gol poprati bučnim pištanjem i lupanjem o napuhane rekvizite. Njezina mama Marina udara o stolac praznom bocom Coca-Cole. Za to vrijeme baka lomi ruke: “Majko moja. U nos ga je, u nos ga je!” Nekoliko sekundi traje metež meÐu Duvnjakovima, a onda netko shvati da na loše pripremljenom podu zagrebačke Arene leži Duvnjakov kolega.
Poraz u Pekingu
“Lucijaaa, nemoj lupat, molim te”, sad je djedu dosta.
“Smeta didi, nemoj”, utišava je i otac.
Lucija ne mari, maše rekvizitima i djedu zaklanja polovicu ekrana. U taj čas RTL pušta reklamu s rukometašima.
“Javi se”, viču na televiziji.
“Javi se, zlato bakino”, zavapi baka Šima iz naslonjača.
Strina Marina trči po naočale. Teta Zdenka ustaje sa stolice i vikne: “Ajmo pušit!”
Sestra i majka uglas kažu da Domagoj poraze teško podnosi. “Joj, dugo ga to drži. Nakon Pekinga baš ga je dugo držalo. Mjesec je dana govorio: ‘Joj, da smo, joj da smo... Joj, šta bi bilo’. Morat će naučiti to lakše prolaziti jer neće moći dugo izdržati, potrošit će se emotivno”, tiho će mama.
“On je jako samokritičan. Ako izgube, uvijek misli da je baš on kriv. Koliko sam puta samo čula: ‘Da bar nisam to i to…’”, komentira sestra.
58. je minuta. Rezultat 28:22. Organiziramo internu kladionicu. Pitam tko vjeruje u srebro. Nijedna ruka nije u zraku. Svi misle da će kući stići zlato. “Kako god da bilo, doći će zlato bakino! To je meni zlato, a ne medalja. Samo da on meni ne pada. Da ga ne tuku”, sretno će baka Šima.
Domagojev dida Marko dosadašnje utakmice gledao je na Kardiološkom odjelu osiječke bolnice, gdje je završio zbog zdravstvenih problema. “Najgore mi je bilo kad treću utakmicu uopće nisam mogao gledati. Nakon pretrage koronarografije, sestre nisu htjele ni čuti za to da se dižem iz kreveta. Leža sam u sobi, a drugi pacijenti su mi svako malo javljali rezultate. To me više uzrujalo nego da su mi dali da gledam. Jer kad sam gledao u dnevnom boravku, bilo je jako fino, sve srčani bolesnici pa ništa ne galame. Evo, ako slučajno utakmicu gledam kod kuće sa ženom, onda me to baš nasekira. Kako neće kad se stalno grči pored mene i viče: ‘Ajme, što će mu bit ako ga udare’”, sve to u dahu priča Marko Duvnjak.
Dida Marko utakmice pratio iz bolnice: ‘Tiše je nego kod kuće’
|
“Voli izvoditi, nasmijavati nas. Voli imitirati ljude iz našeg društva”, kaže Goran Pahanić. “Ali to mu ne ide dobro”, smije se Tomislav Barberić.
Domagoj, prepričavaju, želi živjeti pravo sportski. Ne puši, ne pije alkohol ni gazirana pića. On je normalan, običan. Ovdje uglavnom naruči kavu ili neki sok. Zovemo ga nakon svake utakmice, ako ga uspijemo dobiti. Nije se promijenio, ostao je isti, iako sad kad s njim hodamo Đakovom odlazak od točke A na točku B udaljenu sto metara traje vječnost jer ga svaki čovjek na cesti zaustavi. Dobro je naučio komunicirati i s medijima. U početku je bio povučen, a sad kad ga gledam na televiziji, kako daje izjave, vidim da je to isti onakav Domagoj kakav je s nama”, kaže Tomislav, koji u Osijeku studira ekonomiju. U njihovu društvu, dodaju, uglavnom se stalno priča o rukometu. “Domagoj nije tip koji priča o sebi. Kad govori o utakmicama, uvijek govori o timu. U Đakovu je još uvijek jača atmosfera kad se igraju nogometne utakmice. Ali to bi se moglo promijeniti. Možda u utorak dočekamo najboljeg srednjeg vanjskog na svijetu”, kaže Ante Duvnjak.
‘ Dočekat ćemo najboljeg srednjeg vanjskog na svijetu’S Duvnjakovim najboljim prijateljima i bivšim suigračima sjedimo u njegovu omiljenom lokalnom kafiću Cape Town. |
Karmela Devčić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....