Sve je to zbog cateringa. Besplatna hrana, besplatan automobil, besplatna avionska karta, besplatan parking i besplatne knjige za djecu. U pojmu besplatno sadržani su svi motivi. I nema tu velike mudrosti. Oni su sitne duše i može ih se jeftino kupiti. Nekoga za avionske karte, nekoga za boravak u drugoj zemlji, za službeni automobil ili besplatnu večeru. Sve su to cijene kojima se kupuju i nagrađuju oni koji do toga ne mogu doći zato što su se dobro obrazovali pa prodali biznisu, bili poželjni zbog svoje pameti i rezultata. Ne, većina ih je jedini test imala na izborima, a jedina im je borba bila ona kojom će osvojiti naklonost stranačkog šefa i uhvatiti bolje mjesto na listi za Sabor. Sva pompa i drama izbora na kojima biramo lokalne političare, zastupnike, Vladu i potom cijelu vojsku raznih državnih službenika odvija se zbog besplatnog cateringa.
Da, premijer je bio u Vladinoj rezidenciji. Smatrao je i smatra da na to ima pravo. Uostalom, to su radili i drugi prije njega. Njihova i njegova uspješnost u premijerskom poslu u ovom je slučaju manje bitna. Premijer Orešković je smatrao da na ono na što on ima pravo, korištenje rezidencije, ima pravo i njegova obitelj. Nije skužio da hrvatski građani svojim radom ne mogu zaraditi za rezidencije. Nije skužio ni da velik broj onih koji imaju gdje otići na ljetovanje to zahvaljuju nasljedstvu. Nije skužio zašto je Most uopće dobio glasove i povjerenje. Možda je mislio da smo od onih siromašnih zemalja u kojima obnašati vlast znači imati pravo na sve. A mi se nismo potrudili uvjeriti ga u suprotno. Njemu Božo Petrov nije ništa rekao. Nije mu, jer on sam uživa u benefitima pojma besplatno pa putuje iz Zagreba kući službenim automobilom, s vozačem, ni imao pravo išta reći. Nije mu mogao reći ni bivši prvi potpredsjednik Karamarko jer je radi njega mijenjan zakon pa je postao štićena osoba, a to u njegovu slučaju znači jako velik broj osoba, što državni proračun opterećuje ogromnim iznosom. Samim time mu nije imao pravo objašnjavati da postoje stvari koje se ne rade radi dobrog ukusa i osjetljivosti birača koji nemaju prilike voziti se u limuzinama i računati na to da će ljetovati u rezidenciji ako ne plate svoj odmor. Nije mu to mogao reći ni predsjednik Sabora jer taj pali rotirajuća svjetla na službenom automobilu samo kako bi izbjegao čekanje pri ulasku u Sloveniju kada ide na skijanje. A nije mu mogla ni opozicija ništa reći jer je i Zoran Milanović odlazio na skijanje s čuvarima, jednako kao i bivši ministar Siniša Varga, jednako kao što tek neki imaju pravo jeftinije boraviti na zapuštenim Brijunima.
A nisu umjetnici. Umjetnosti treba davati bez pitanja. Štos je u tome da su određeni troškovi i luksuz prestajali prelaskom granice pa na skijalištima više nisu bili u rezidencijama nego u hotelima gdje su dolazili i oni koji su sami plaćali račune.
Štos je u tome da smo odabrali plaćati ljetovanje svim premijerima jer im želimo ugađati i dati im značaj, kao da su stvarno drukčiji od nas. Štos je u tome da dok ti isti govore da bismo svi trebali imati uvjete za ljetovanje, nemaju nikakav problem otići u državnu rezidenciju kao predsjednik Vrhovnog suda, Hrvatin.
Orešković je pretjerao kada je ostavio obitelj u državnoj rezidenciji. Nije im sam platio negdje boravak i odmor nego ih je natovario na proračun kao da je to sasvim prirodna stvar na svijetu. Nije ni bio na odmoru, jer na ljetovanje tek odlazi. Najjednostavnije se poslužio svime što mu je palo na pamet, uopće ne pitajući koliko to košta. A pritom je osjetljiv na novac. Nakon što je obećao da će sam platiti svoje troškove, izrazio je sumnju je li njegova obitelj uistinu u stanju pojesti nekoliko tisuća kuna dnevno. Vjerojatno jest kada račun plaća netko drugi.
I nije uopće upitno trebaju li Hrvatskoj rezidencije. To je lažna, gotovo glupa dilema. Glupa jer kaže da nam povlašteni neće nabijati troškove kada to ne budu mogli. Pa, naravno da neće, ne mogu ni sada sjesti u četiri aviona kada nemamo četiri aviona. Ali, to nije rješenje. Rješenje je da se u kampanji uistinu počnu zaklinjati u to da neće biti Orešković ni Josipa Rimac ni Marina Lovrić Merzel. Rješenje je da ih uistinu propitujemo o banalnostima kako bismo saznali jesu li ikada bili u dobrom hotelu, što su si sami skupocjeno kupili, kada su bez razmišljanja potrošili hrpu svog novca, znaju li kako izgleda unutrašnjost aviona i jesu li uopće u stanju izabrati kravatu. Jer, ako su to one stvari koje ih fasciniraju, onda stvarno ne mogu biti ljudi s vizijom, ne mogu znati za što će se izboriti kada će sav njihov interes biti zadovoljen službenim automobilom i vozačem koji nosi torbu i kišobran ministru. A to nije zemlja sposobnih, nego gladnih lidera.