Promašeni film o mladom kanibalu

Blockbuster "X-Men", priča o mutantima koji zbog svojih natprirodnih moći neprestano imaju problema s "normalnim" ljudima, ima poprilično neuobičajenu ekspoziciju. U koncentracijski logor dovode grupu Židova među kojima je i mali Eric Lensherr.



Dok ga stražari odvajaju od roditelja i pokušavaju odvući prema barakama logoraša, dječak se opire i snagom volje uspije saviti željeznu kapiju opasanu žicom. Poslije se ispostavlja da mu to nije bio problem: Eric je zapravo Magneto, superjunak koji bi - da mu se to prohtije - mogao iskriviti i Eiffelov toranj.

Miješanje žanrova



Ubacivanje fantastičnih žanrovskih obrazaca u tragični povijesni okvir razmjerno je nova navada skupih hollywoodskih produkcija (iako je nalazimo i ranije u manje poznatim B-filmovima). Ove je godine taj postupak primijenjen i u filmu "Hannibal - početak", prednastavku serijala o Hannibalu Lecteru, kanibalu bonvivanu koji je - zahvaljujući interpretaciji Anthonyja Hopkinsa - postao jedan od najpopularnijih likova u povijesti kinematografije. Budući da Thomas Harris, autor romana "Crveni zmaj", "Kad jaganjci utihnu" i "Hannibal", više nije znao kako bi nastavio zastrašujuće pustolovine svoga junaka, odlučeno je da se pročeprka po njegovim mladenačkim godinama. Premisa za tako nešto postojala je već u "Hannibalu", budući da je u jednom od poglavlja Harris opisao Lecterovo dječaštvo: dok se skrivao sa sestrom Sašom usred ratnog kaosa negdje u Litvaniji, uhvatili su ih pripadnici paravojnih trupa napola ludi od gladi, skuhali djevojčicu i pojeli je. Osvećujući se poslije sestrinim ubojicama, Hannibal je razvio sklonost prema ljudskom mesu.

 Redatelj nije svladao loš scenarij, ali to ne bi uspjelo ni boljima od njega Hannibal Lecter čista je žanrovska tvorevina, negativac veći od života koji odlično funkcionira u horor-trilerima. Kako bi postigao efektan kontrapunkt, Harris je Lectera uronio u povijesni kontekst kakvog se žanrovske priče inače klone, budući da posjeduje težinu koja sugerira dramu posve druge vrste. No vješt pisac može sve, pa tako Harrisov junak prolazi formativne godine najprije u klinču između nacističkih i sovjetskih tenkova, a zatim u komunističkom domu za mladež, u koji je pretvoren dvorac njegovih roditelja. Nakon jednog incidenta bježi preko Istočne u Zapadnu Njemačku, da bi se skrasio u Francuskoj, kod ujne. Harrisov žar za spajanje nespojivog očit je i u tome što je Hannibalova rođakinja Japanka koja štuje samurajsku tradiciju i odlično barata mačem, a obitelj je izgubila nakon eksplozije atomske bombe nad Hirošimom. Dok Hannibal započinje potragu za ubojicama sestre, i dalje se nižu povijesni detalji koji ne spadaju u takvu vrstu trilera: tipove koje Hannibal likvidira ne treba žaliti, jer je jedan isporučivao Židove njemačkim okupatorskim vlastima, a drugi je izbjegao suđenje u Nürnbergu tako što je svjedoku sasuo u grlo solnu kiselinu.

Odnos morala i bezakonja



Ovakav eklektičan spoj gotovo eksploatacijskog žanra i tragične povijesne zbilje nije sam po sebi razlog za promašen film, no "Hannibal - početak" to ipak jest. Dobar dio krivnje snosi Harris, čiji scenarij rutinski isprepleće putanje tri lika s obiteljskim tragedijama - Hannibala Lectera, lady Murasaki i policijskog inspektora Popila. U dosadašnjim Harrisovim romanima tenzija između moralnog zakona, reprezentiranog u čvrstim policajcima i policajkama, i nadmoralnog bezakonja, koje zagovara Lecter, održavala je intrigantnost cjeline, ali ona u njegovu novom radu potpuno izostaje, jer je piscu u međuvremenu i samom postalo svejedno što se smije, a što ne. Pritom, lik Popila tako je blijed da Hannibal bez teškoća gospodari dramskim prostorom.



Drugo, Hopkinsa je ovaj put morao zamijeniti mlađi glumac, pa je izbor pao na Gasparda Ulliela ("Zaruke su dugo trajale"). Premda je većina recenzenata krivnju za neuspjeh filma svaljivala na mladog Francuza, problem je zapravo drugdje: na početku svoga životnog puta Hanniball Lecter ne posjeduje onaj šarm i cinizam koji ga odlikuje u poznoj dobi. U njegovim dvojbama kako na najokrutniji način osvetiti pokojnu sestricu zbilja nema ničega što bi moglo osvojiti gledatelja. Zreli Hannibal Lecter ne traži nikakav alibi za svoje nastrane sklonosti, on naprosto prezire ljudsku vrstu, a mi mu povlađujemo, jer podsvjesno slutimo da za tako nešto ima opravdanja.



Redatelj Peter Weber u svemu tome nije bio od velike pomoći. Tridesetdevetogodišnji Britanac, koji je 2003. postigao prvi uspjeh u karijeri pomalo anemičnom art melodramom "Djevojka s bisernom naušnicom", demonstrirao je vizualni dar zamjetan i u njegovu prethodnom filmu, ali ne i puno više.

Novinar koji se obogatio Lecterom

Nekadašnji novinar Thomas Harris skrenuo je pažnju kriminalističkim pripovijetkama, da bi 1975. objavio prvi bestseler. Puno prije 11. rujna, junaci "Crne nedjelje" smislili su diverziju koja će potresti Ameriku - krvoproliće na stadionu gdje se igra Superbowl. Po romanu je 1977. snimljen odličan film Johna Frankenheimera, pa je zahvaljujući honoraru Harris mogao razmišljati o književni-čkoj karijeri. U romanu "Crveni zmaj" (1981.) prvi put je uveo lik Hannibala Lectera, da bi ga u knjizi "Kad jaganjci utihnu" (1988.) gurnuo u središte zbivanja.



Po "Crvenom zmaju" je snimljen sugestivan film Michaela Manna "Lovac na ljude" (1986.), no ekranizacija "Jaganjaca" (1991.) bila je hit i izborila pet glavnih Oscara. Harrisa je sve teže bilo nagovoriti na pisanje, pa je producent Dino de Laurentiis upotrijebio "argument" od 9 milijuna dolara za "Hannibala" (1999.). Po tom osrednjem predlošku Ridley Scott je napravio suvisao film. U nedostatku drugih priča o Lecteru, de Laurentiis je ponovno ekranizirao "Crvenog zmaja" (2002.), a njegov pokušaj da još nešto izvuče od Harrisa rezultirao je romanom "Hannibal-početak" (2006.), koji je kritika sasjekla, a i prodaja u knjižarama je podbacila.

Nenad Polimac