Izborni uspjeh Mosta temelji se na dvije jednostavne ideje: mi nismo ni HDZ ni SDP, i mi smo za reforme. Radi se o zabuni. Most se ne razlikuje od HDZ-a i SDP-a po nekom dobrom programu reformi. Sva tri programa podjednako su površna, loša i sa stručne ih je strane veoma teško razlikovati.
U Mostovu programu, doduše, ima nekih stvari koje su radikalnije postavljene nego u HDZ-ovu ili SDP-ovu (na primjer, ukidanje 2. mirovinskog stupa - obvezne mirovinske štednje). Međutim, nema razrade mjera.
Dakle, reforme su i dalje nejasan pojam bez stvarnog sadržaja. Jedina stranka koja ih je donekle programski odredila (Pametno Marijane Puljak) ostala je izvan Sabora. Zbog toga nam sada preostaje uživo pratiti Mostovu potragu za reformama, političkim identitetom i političkom budućnošću.
Sezonu lova za reformama otvorio je autor ekonomskog dijela Mostova programa Ivan Lovrinović. On je u prvom postizbornom intervjuu govorio o mogućnosti raspisivanja referenduma da narod kaže Mostu što da radi. To mi se čini neodgovornim u trenutku kada zemlji što prije treba učinkovita vlada sastavljena na temelju programske kompatibilnosti stranaka koje su dobile najviše glasova na izborima.
Nadalje, od konkretnih mjera spomenute su: (1) promjena broja članova nadzornih odbora u javnim poduzećima prema kriterijima struke, (2) osposobljavanje ljudi za javnu upravu po uzoru na Francusku, (3) promjena deviznog tečaja (ali bez devalvacije - posve je nejasno kako), (4) porezna reforma, (5) obrana javnih poduzeća, (6) dogovor radnika i kapitalista o tome kakav kapitalizam želimo (moramo regulirati kapitalizam jer smo danas u feudalizmu) i (7) upućivanje poslovnih obavještajaca u Inu.
Točke (2), (5), (6) i (7) vrlo jasno upućuju na to da je Lovrinovićev cilj sačuvati (obraniti) državna poduzeća: pojačati politički nadzor nad njima uz zadržavanje dirižističke i raširene javne birokracije francuskoga tipa (jer takav je francuski model).
Na razini prve indicije to upućuje na isti model upravljanja kakav su godinama prakticirali HDZ i SDP. Što nije nikakav feudalizam, nego već viđeni državni, rodijački, klijentelistički kapitalizam koji se hrani financijama državnih poduzeća.
O proračunu u prvom intervjuu nema niti riječi, osim obećanja o poreznim rasterećenjima (što sve velike stranke imaju u svojim programima). Tema o proračunu na dvojben je način obrađena u programu Mosta. Tamo ništa ne piše o “bolnim rezovima”. Piše da treba uravnotežiti saldo proračuna i smanjiti javni dug.
Ali, malo dalje piše i ovo: (1) ekspanzivna fiskalna politika, (2) povećanje državnih investicija u kapitalne projekte, (3) izdavanje projektnih obveznica za infrastrukturne projekte. Doduše, stidljivo se spominje “optimizacija troškova javne uprave”, ali to sigurno nisu nikakvi bolni rezovi, jer “optimizacija troškova” ne znači ništa pred zjapećom nekonzistentnošću smanjenja javnog duga i rasta državnih investicija.
I od Čačića u Račanovo vrijeme, i od Kalmete u Sanaderovo vrijeme, vidjeli smo kako završe veliki državni infrastrukturni projekti. Završe s dugom koji će vraćati i naša djeca. Unatoč tome, izgleda da Most namjerava nastaviti tamo gdje je HDZ stao s državnim investicijama.
U pogledu tehnike rješavanja minusa u državnoj blagajni namjerava se valjda koristiti Grčićeva (propala) doktrina da će se već nekako pokrenuti rast, što će samo po sebi riješiti naše probleme s proračunom. To je pusta nada koja se već stoput izjalovila, a ne racionalan program. U pogledu jačanja uloge države Most je vrlo vjerojatno još radikalnije antireformski od HDZ-a i SDP-a.
Tu su planovi daljnjeg širenja državne uloge u gospodarstvu kroz osnivanje još jedne državne banke, državnog osiguravajućeg društva (valjda još mjesta za uhljebe). Tu su i neizbježni poticaji u poljoprivredi (država će jamčiti otkup petine uroda po zajamčenoj cijeni) i ukidanje 2. mirovinskog stupa, odnosno povratak svih umirovljenika pod državne skute (čime će se samo fiktivno - obračunski smanjiti deficit, dakle riječ je o računovodstvenom triku). I ne stignem polemizirati s drugim problematičnim (i demokratski regresivnim te neprovedivim) idejama o stavljanju Ustavnog suda i središnje banke pod operativnu dirigentsku palicu Sabora.
No, to su teme za neki drugi tekst. Ima u tome programu i poneka mudra stvar: ukidanje parafiskalnih nameta (ali i to bez n ekog razrađenog programa neće ići), olakšanje poslovanja, predvidljivost propisa, privlačenje izravnih stranih ulaganja, mjerljivost rada u javnoj upravi, racionalizacija broja općina i slično. Spominje se i depolitizacija (pravosuđa, državnih tvrtki). No, to je kozmetika, lista sladunjavih političkih obećanja kakve na načelnoj razini sadrže gotovo svi programi političkih stranaka.
Privatizacija je, naravno, zabranjena riječ - sam nečastivi na djelu. Eventualno se neka imovina koja nije u ekonomskoj funkciji može prodati. Dakle, zasad su Mostove reforme pusta priča. Lovrinovićev državni kapitalizam HDZ-SDP tipa sa začinom obećanog poštenja (déjà vu) zaodjenut je u lokalni populizam koji ljude oduševljava kada Božo Petrov obeća da zastupnika neće biti 151 nego 99 i da će imati plaću 9999 kuna. Zvuči fino, brojke su fora, no realno, to ne znači ništa za ekonomski položaj Hrvatske sutra.
Zašto sam tako kritičan? Zato što je moja prva (javna) reakcija na Most bila pozitivna. Drugdje sam još u nedjelju navečer napisao da priželjkujem demokratsko usuglašavanje u zamjenu za dosadašnje unutarstranačke monolite s dominantnim vođama u stranačkim vrhovima. Rekao sam da mislim kako je bolje da usuglašavanje traje malo dulje, jer ono što se usuglasi, lakše će se provoditi.
Podsjetio sam na studije koje uvjerljivo pokazuju da su države čije se političke elite nauče potanko usuglašavati u prosjeku uspješnije od država koje nauče brzo formirati stabilne, većinske vlade. Iz toga se može zaključiti da i manjinsku vladu ne smatram problemom. Naprotiv, ona može biti dio rješenja. Međutim, to mora biti vlada za reforme, a ne za povratak u prošlost.