Lijepo su mi govorili, ali kad ja nikad ne želim slušati, da ustanove kao što je Fina čovjek teško može pronaći izvan granica Hrvatske.
Znate, to je ona tvrtka u koju, otprilike kao i u banku, možete doći platiti račune, razmijeniti pare, riješiti ovrhe ili naplatiti mjenice.
Na njihovim službenim internetskim stranicama pritom lijepo piše kako je Fina partner bankama i poslovnim sustavima, ali i državi s kojom surađuje na nekoliko sveobuhvatnih i ključnih projekata.
Ne znam točno o kakvim je projektima riječ, ali je šteta što kao tvrtka u vlasništvu države, uz partnerstvo s državom i bankama, nisu odlučili biti partneri i građanima.
Slušam tako neki dan u redu ispred blagajne jedne njihove poslovnice gospodičnu koja je u Finu stigla državi platiti porez.
“Dobar dan, kupili smo suprug i ja stan pa bismo sad trebali platiti porez na nekretnine...”, stidljivo progovara pa predaje gospođi na šalteru neki fascikl s papiruštinama.
Prisluškujem dalje pa tako saznam da su stan platili osamdesetak tisuća eura, na što bi, prema hrvatskim zakonima, trebali platiti četiri posto poreza.
Dakle, bit će to pristojni državni harač od ravno 24 tisuće kuna kojima će neki uhljebi financirati gume od 17 cola i alu-naplatke za svoja nova službena vozila.
A onda je red da nešto pripadne i Fini.
“Izvolite, gospodična, bit će to 24.075 kuna sve skupa”, odgovori joj službenica pa udari pečat o neku potvrdu.
U redu nastane muk, a ženica ispred mene sva se nekako usukala, pa čak i malo zatresla od cifre koju joj je sasula blagajnica.
“Pa ne znam, oprostite, ali odakle ste sad izvukli još tih 75 kuna? Evo, lijepo na rješenju Porezne uprave stoji da naš porez iznosi ravno 24 tisuće kuna...”, ispod glasa progovori, ali blagajnica joj tutne neki papirić pa živčano olovkom zaokruži jedan od čitko ispisanih redova.
“Evo vam, draga moja gospođo. Na svaku gotovinsku uplatu morate nam platiti naknadu, a ona za ovaj vaš iznos ispadne točno 75 kuna”, spremno odgovara pa joj iz ruku istrgne svežanj novčanica, ukuca nešto u računalo i bezvoljno uzvikne “sljedeći”.
Pa lijepo, bogami.
Prvo ti država “odrapi” porez jer si novcem koji si mukotrpno zarađivao kupio 50 kvadrata nekog stana u Podbrežju (više si ili, ne daj Bože, bolju lokaciju zbog podivljalih cijena kvadrata, kao posljedicu famoznog APN-a, nisi mogao priuštiti), a potom valja platiti i porez na porez.
Naravno, jasno je kad ti proviziju na gotovinske uplate uzimaju banka ili kakva druga tržišna financijska institucija - ali kad ti na državni harač “porez” naplaćuje državna tvrtka - e to je, pak, situacija kakve sam posljednje susretala tek u pripovijetkama Danila Harmsa.
Za Upravu Fine stvar je ipak kristalno jasna.
“Financijska agencija, iako u državnom vlasništvu, nije korisnik državnog proračuna te posluje isključivo na tržišnom principu. Sukladno svojem cjeniku, Fina naplaćuje naknadu za sve uplate građana, uključujući i uplate u korist računa državnog proračuna, kao i ostale institucije koje pružaju usluge platnog prometa. Naknada Fine za uplate u korist računa državnog proračuna naplaćuje se od početka pružanja usluge zaprimanja uplata građana u Fini”, stoji u službenom odgovoru na upit Jutarnjeg lista.
Postoje, doduše, neke iznimke kod kojih nema naplate naknade, a odnose se uglavnom na tvrtke i poslovne subjekte koji su s Finom potpisali posebne ugovore o oslobođenju od plaćanja naknade.
Uglavnom se to odnosi na komunalne tvrtke, čak cijele općine i gradove, ali s državom, koja joj je partner i vlasnik, Fina takav ugovor nije potpisala.
Dok se čudo ne dogodi, Hrvati ostaju među rijetkim nacijama koji na porez plaćaju poreze.
Nije onda ni čudno da nam je proračun napokon u suficitu.