Prvo zagrebačko Dylanovo ukazanje

Na pragu sedamdesete godine života, nakon pedesetak godina aktivne diskografske i koncertne karijere, Bob Dylan će se večeras napokon prvi put ukazati i u Zagrebu. Dylan je, doduše, u Hrvatskoj premijerno nastupio prije dvije godine u Varaždinu. Bio je to neki hladan i kišni lipanjski dan pa su mi već te vremenske kondicije bile dobar izgovor da kao svaki pošteni, komotni, da ne kažem ostarjeli štovatelj rock glazbe, jednostavno ostanem doma.

Situacija s vremenom gotovo se i ovaj put ponovila; ovih smo dana ponovno upalili grijanje, poplave su natopile cijelu Europu, no dugoročne prognoze već dulje najavljuju super vrijeme za ovaj veliki ponedjeljak. Iako “The Never Ending” turneja, koja je počela davnih osamdesetih, još uvijek traje, Dylan je od svoga zadnjeg posjeta Hrvatskoj objavio sjajan album “Together Through Life” (2009.), koji bi već sam po sebi bio dobar razlog da večeras odem na Šalatu, taj zasigurno najelitniji zagrebački ljetni koncertni prostor, mjesto na kojem su svojedobno svoje koncertne vrhunce, među ostalima, doživjeli Manu Chao i Massive Attack.

Banalne fraze o najvećem rock pjesniku u slučaju bilo kakvog marketiranja Dylana teško se mogu izbjeći; svjedoči tome činjenica da večeras baš svi žele biti na Šalati. Kao songwriter Dylan je pionir nekoliko različitih škola pop-glazbe, a kao vokalist zauvijek je redefinirao pojam rock pjevača.

Njegov nekad nazalni glas, a danas šmirglavo hropćući šapat odbacio je “bel canto” konvencije koje su pop-glazbi ostale u naslijeđe još iz osamnaestog stoljeća. Dramu i emocije svojih pjesama Dylan je još od početka karijere isporučivao glasom koji je redovito šokirao, pa čak i vrijeđao puriste.

Oni skeptici koji su, pritisnuti općim odobravanjem, s vremenom kao datost i prihvatili kmekavi vokal kojim je izvodio klasike na početku svoje karijere davnih šezdesetih, ponovno su zgroženi gotovo nevjerojatnom oporošću glasa kojom je natopio svoje briljantne recentne albume.

S Dylanom sam od malih nogu imao specifičan odnos; bio si doista nitko i ništa ako ranih sedamdesetih na Velikom kamenu na Rabu, uz jeftino vino, nisi na gitari znao odsvirati barem “Blowing in The Wind” ili “Knocking on Heavens Door”. Nešto kasnije, naravno, i “Lilly from The West”. Došla je, međutim, sredina sedamdesetih, punkeri su bili naši vršnjaci pa je identifikacija bila neizbježna.

Prezreli smo sve “što je bilo prije”, ni Dylan to nije bolje prošao. I dok su Cohena, recimo, ubrzo repozicionirali novi “pjesnici tame” poput Nicka Cavea, Dylan je još morao pričekati neko vrijeme. Naravno, već niz novovalnih prvoboraca citira Dylana kao temeljni uzor, no tek uzlet americane u devedesetima ponovno ga dovodi na pravo mjesto. Interakcija odrađuje svoje te Dylan snima najzrelije albume svoje karijere, od kojih je “Modern Times” iz 2006. pravi manifest cjelokupne popularne kulture.

Prošlogodišnji “Together Through Life”, znakovito snimljen u suradnji s Davidom Hidalgom iz Los Lobosa, mnogo je mirniji, ali na neki način i dublji album, na njemu je mudro sažeto iskustvo prethodnih pola stoljeća karijere.

Dylanova se karijera uvjetno može podijeliti na tri dijela: ranu fazu u kojoj je definirao parametre moderne pop-pjesme, srednju fazu u kojoj je varirao temu te kasnu, aktualnu fazu u kojoj je ponovno izmislio samoga sebe kao ključnu figuru cjelokupne pop-povijesti.

U to ćemo se zasigurno uvjeriti večeras na Šalati.