Ruski je predsjednik svoju ideju najavio kao misiju svog - više nitko ni ne broji, ali ipak trećeg - predsjedničkog mandata u Kremlju. Govorio je o euroazijskoj uniji prije četiri, pa prije tri godine. Onda je opet zasjeo u Kremlj i prestao govoriti o uniji i počeo je stvarati.
Svaki državnik ima san; nešto po čemu će ostati slavan i zapamćen u bespućima povijesti. Američki predsjednik Barack Obama sanja socijalno osjetljiviju Ameriku i međunarodno manje angažiranu; kineski predsjednik Xi Jinping sanja moćnu i bogatu Kinu s golemim međunarodnim utjecajem, Kim Jong-un sanja 101 posto na idućim “demokratskim” izborima u Sjevernoj Koreji, a Vladimir Putin... on želi biti utemeljitelj Euroazijske unije, golemog, moćnog prostora koji je strateška, geopolitička i energetska žila kucavica područja takozvanog Starog svijeta.
Još je Zbigniew Brzezinski rekao: “Posljednje desetljeće XX. stoljeća obilježile su tektonske promjene u svjetskim poslovima. Euroazija međutim i dalje zadržava svoju geopolitičku važnost. Nije samo njen zapadni dio - Europa - još uvijek mjesto koncentracije značajnog dijela svjetske političke i ekonomske moći, nego i njezin istočni dio - Azija - u zadnje je vrijeme postao vitalni centar gospodarskog razvoja i rastućeg političkog utjecaja. Euroazija je središte svijeta, a onaj tko kontrolira Euroaziju, kontrolira cijeli svijet”.
Vladimir Putin rado bi bio taj netko. Zapadni dio, područje koje obuhvaća Europska unija, ne zanima ga previše - Europljani su gnjavatori, puni praznih fraza i vrijednosti, koji onda, čim Vladimir Strašni pokaže bicepse i pomazi tigrića - zbrišu u mišju rupu i od tamo zazivaju međunarodne promatrače, nevladine organizacije, izvlače polumrtve disidente kao nove lidere i slično. Vladimir Putin takve lidere ne poštuje i zato s njima ne želi ni pregovarati. Zato je nedostupan europskim državnicima koji ga zivkaju zbog Ukrajine. Oni tada, kad su sigurni da ih novinari slušaju, a kao potiho, govore da je poludio ili, kao Angela Merkel - da Putin živi u nekom drugom svemiru i da se izgubio.
U vremenima kada tehnokratski lideri vode zapad, kada je manje važna karizma i neki veliki planovi, a puno bitnije balansiranje među političkim rivalima, održavanje zdravih nacionalnih financija i kad je utrka u vojnom naoružanju posve zaboravljen termin, baš na problemu Ukrajine taj se fini zapadni politički i diplomatski svijet susreo - sa čuđenjem pritom jer su taman pomislili da je Vladimir Putin, puštanjem na slobodu Mihaela Hodorkovskog i isforsiranih Pussy Riot članica postao svjestan da je politička kritika i sloboda govora nešto posve prihvatljivo - s državnikom prošlog stoljeća, čovjekom koji sanja veliko euroazijsko ekonomsko i političko carstvo kojega će - treba li uopće napomenuti - stvoriti i paziti on i samo on.
Još puno prije nego li će se građani Kijeva početi okupljati na Majdanu, Putin im je jasno, na jednoj konferenciji za novinare poručio: “Vi ne pripadate Europi, vi pripadate Rusiji”. Možda su to tada prečuli, možda su mislili da čudak iz Kremlja u stanci bildanja fantazira i da će sve biti u redu, jer će Ukrajinu zaštititi Europa (sic!) ili ih možda uopće nije bilo briga što Putin govori. Sada, nekoliko mjeseci i stotinjak žrtava kasnije, iz svake njegove riječi vade se analize i zaključci.
Ako se Ukrajina prelomi na rusku stranu, makar djelomično, uz već odbjegle dijelove Moldavije, pa vjernu Bjelorusiju, potpisivanje sporazuma s Armenijom i potom dalje preko srednjoazijskih “stanova”, Euroazijska unija držat će baš ono područje za kojega geostratezi kažu da “kontrolira cijeli svijet.” A tko je taj jedan koji će ga kontrolirati? Vladimir iz Kremlja.
Rusija je uvijek imala snagu i moć i podsvjesno usađenu nostalgiju ogromne imperije. Zemlja je to koje se svi zapravo boje. Kad im je bilo najgore, u njima je uvijek bila utkana, kroz krv im je tekla spoznaja o snazi i veličini goleme države koja im je domovina. Dok su se Amerikanci potezali po bliskoistočnim nedođijama i zapinjali u Afganistanu, a Europljani samodopadno gradili svoju malu pješčanu EU kulu, Putin je na pameti imao nešto puno moćnije.
Zato je navukao Europu na svoj plin, onda je uvalio novca i novca u vojsku, pojačao je svoju omiljenost u zemlji i stvorio taj osjećaj novog ruskog nacionalizma i snage - jer Rusija je ranjiva kada je slaba ili kada joj nedostaje samopouzdanja - i počeo širiti svoju euroazijsku mrežu.
“Mi ne trebamo preokrete - mi trebamo veliku Rusiju. Mi ćemo nastaviti vrlo oprezno, učvršćujući temelje našeg političkog sustava i razvijajući ga”, rekao je Putin, najavljujući euroazijsku uniju prije tri godine. Zapad je mislio da to znači jedno - demokratiziranje Rusije, vladavinu prava, političku krotkost, sve ono fino i bogobojazno što se od neke uređene demokracije očekuje. Ne prvi put, Putin je mislio nešto sasvim drugo.