Otprilike u vrijeme objave ovog komentara već će se znati hoće li se Hrvatska priključiti onim državama Europske unije koje su odlučile kazniti Rusiju i povukle na konzultacije svoje veleposlanike iz Moskve. Povod je poznat: europski lideri suglasni su da je Rusija “vrlo vjerojatno odgovorna” za prvi napad otrovnim nervnim agensom na tlu Europe nakon Drugoga svjetskog rata, 4. ožujka ove godine u engleskom gradu Salisburyju.
Nema puno nedoumica da je režim Vladimira Putina odgovoran za svojevrsni državno-teroristički akt likvidacije bivšeg ruskog špijuna i njegove kćeri u Engleskoj. Isto tako, nema sumnje da je Putin diktator (za kojega na izborima glasa tri četvrtine ruskih birača), koji je oteo Krim i okupirao istok Ukrajine, plus što hibridnim ratovanjem pokušava oslabiti Europsku uniju i čija politika ne zadovoljava minimalne demokratske standarde. Rusija je “bad guy” u današnjem svijetu, a lošim momcima treba pokazati da ne mogu raditi što požele, makar to značilo i zatezanje međudržavnih odnosa.
Unatoč svemu, a ponavljamo, Putinov režim je loš i opasan, hrvatske vlasti ne bi trebale ulaziti u frontu prema Rusiji. Postoje najmanje tri razloga zašto Hrvatska treba ostati suzdržana u najnovijem zaoštravanju.
Prvo, niti EU nije sasvim jedinstven, Austrija i Mađarska otvoreno su protiv eskalacije sukoba s Rusima, zbog ekonomskih interesa, sličan je stav Njemačke, pa i Francuske, a sigurno i još nekih država.
Drugo, poslije višegodišnjeg zastoja hrvatsko-ruski odnosi lagano se popravljaju. A interes Zagreba za normalne odnose s Moskvom je neupitan. Ovih dana vidimo da se Sberbank vratio u priču s Agrokorom, koja je fundamentalno važna za ovdašnje gospodarstvo, a Rusi su važni i u BiH, gdje se bez njihova pristanka ne može riješiti tamošnji politički gordijski čvor.
Treće, Europa i Amerika surađuju, trguju i prodaju tehnologiju i oružje nizu antidemokratskih država, od Kine, preko Turske, do Saudijske Arabije i arapskih kalifata, koje vode tamošnji diktatori. Ako se želi pokazati dosljednost, u prošlosti se to moglo napraviti u nizu slučajeva, ali tada su ugovori vrijedni milijarde bili razlog okretanja glave na drugu stranu. Kao što će biti i ubuduće.
Osim toga, nema puno vremena otkako se Hrvatska pošteno opekla bespotrebnim ulaskom u rusku interesnu sferu.
Dovoljno se sjetiti problema koje je izazvao premijer Andrej Plenković kada je u studenome 2016. u Kijevu izjavio da su i Hrvatska i Ukrajina bile žrtve brutalne vojne agresije i da je njihov teritorijalni integritet narušen silom, pa stoga hrvatska iskustva iz reintegracije Podunavlja devedesetih godina mogu biti korisna Ukrajini. Plenković je i nakon kijevske izjave kritizirao Moskvu i izjavio da “mirovni poredak u Europi niti u drugom desetljeću 21. stoljeća nije nešto što se podrazumijeva, jer su nezakonitim pripajanjem Krima i sukobom u istočnoj Ukrajini dovedene u pitanje temeljne postavke mira i stabilnosti u Europi”.
Reagirao je Anvar Azimov, ruski veleposlanik koji je izjavio kako je duboko zabrinut za budućnost hrvatsko-ruskih odnosa i da nije normalno da Hrvatska više od godinu dana nema veleposlanika u Moskvi. Potom je u polemiku ušla i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je u intervjuu za DefenceNews izjavila da je Rusija prilično uključena u hibridno ratovanje te postoje snažne veze između Milorada Dodika i Rusije, što destabilizira Bosnu i Hercegovinu.
Razumije se da su reagirali iz Moskve. U Ruskom vjesniku poslano je upozorenje Zagrebu da se “treba pomiriti s tim da se Hrvatska nikad neće premjestiti na zemljopisnoj karti i postati bliža zapadnoj Ukrajini, Poljskoj i baltičkim zemljama, gdje čak i Latvija i Estonija tijekom proteklog mjeseca pokušavaju smanjiti tenziju u odnosima s Moskvom”.
Nije dobro, ali činjenica je da se Rusija uspjela infiltrirati na zapadni Balkan. Igra je daleko od kraja, Srbija ucjenjuje EU svojim vezama s Moskvom, Republika srpska je ozbiljan izazivač nereda, a u Moskvi su prošle godine pripremili likvidaciju Mila Đukanovića, kako bi zaustavili ulazak Crne Gore u NATO. Sve to dešava se na granicama Hrvatske i ne smije se ignorirati.
Samo što u međunarodnoj politici nema nevinih. Aneksijom Krima prekršeno je međunarodno pravo, ali prekršeno je i kada Amerikanci i Izrael bombardiraju Siriju bez odobrenja tamošnje vlade, preko čega se šutke prelazi. Rusija se osjetila ugrožena permanentnim širenjem NATO-a na istok, i američkim uplitanjem u Ukrajinu pa je odlučila zaštititi svoje interese, a članica je Vijeća sigurnosti i ne može biti izložena sankcijama UN-a. Usto, sviđalo se nekome ili ne, ali Islamska država je slomljena tek kada se Rusija vojno angažirala, a valjda je bila pozitivna stvar srediti ISIS-ove ubojice.
S takvom Rusijom se mora računati, i nipošto popuštati, ali u trenutnoj krizi, bilo bi dobro da premijer Plenković i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, pokažu maksimalnu suzdržanost. Ne radi se o taktici koju je 1940. formulirao vođa HSS-a Vlatko Maček, tezom kako “kada se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom”, već o tome da povremeno treba razmišljati o vlastitim državnim interesima. A u sadašnjoj situaciji, priključivanje državama koje pozivaju na zaoštravanje prema Rusiji, moglo bi donijeti više štete nego koristi.