Prije petnaestak godina, kad sam se intenzivnije bavio tom temom, da bih saznao kako to funkcionira u praksi, i ja sam osnovao jednu offshore tvrtku. Ne sjećam se je li mi uslugu registracije i postavljanja nominiranog direktora pružila tvrtka Mossack Fonseca, ali to se lako moglo dogoditi s obzirom da je ta tvrtka svjetski lider u toj vrsti poslova. Tako se vrlo lako moglo dogoditi i to da među “peračima mafijaškog novca”, “utajivačima poreza” i hrvatskim “bogatašima koji se skrivaju u offshore utočištima” na televiziji i u novinama osvane i moje ime. A ja nisam ništa od toga!
Offshore tvrtku registrirao sam u najpoznatijoj i najvećoj na svijetu offshore oazi, Sjedinjenim Američkim Državama, točnije američkoj saveznoj državi Delaware. Potrajala je samo jednu godinu, za koju sam platio registracijsku pristojbu (dakle, porez), nikada ništa nije radila pa tako ni zaradila, i nije imala dobiti koju sam mogao od bilo koga utajiti. Ali, naučio sam puno toga jako zanimljivoga.
Na primjer, kako se potpuno legalna i operativna tvrtka može imati za samo nekoliko minuta i sa samo jednim dokumentom, fotokopijom putovnice, a ne, kao tada u Hrvatskoj, uz obilaženje cijelog niza ureda i vađenja gomile “papira”. Ili, kako je dobit u svijetu jako relativna stvar: moja tvrtka, naime, po zakonima Delawarea, nije trebala voditi knjigovodstvo, nije morala izrađivati ni bilo kome podnositi bilancu, pa tako nije mogla ni imati “profit” na koji bi trebala bilo kome platiti porez.
Knjigovodstvo je bio bankovni račun, koji je tvrtka mogla otvoriti bilo gdje na svijetu, pa tako i na Trgu bana Jelačića. I u Zagrebu se novac, da ga je bilo, mogao dizati s računa i slobodno trošiti bez da to predstavlja osobni dohodak, ali u ograničenim, malim iznosima. I sve je to već prije desetak godina bilo savršeno legalno i po hrvatskim zakonima: transfer kapitala (u ovom slučaju jednog dolara) bio je posve liberaliziran baš kao što je i danas, plaćanja preko granica slobodna, trenutna i jeftina.
Tako sam naučio sam još nešto jako važno, a to je da kod offshore jurisdikcija treba razlikovati legalno poslovanje uz posebne pogodnosti od kriminala i korupcije; legitimne i poštene financijske usluge od medijske histerije; visokouređene i pomno kontrolirane novčarske sustave od populističke harange.
A upravo je izvještavanje o takozvanim Panama papers, podacima o klijentima Mossack Fonsece, velikim dijelom medijska histerija. Na golemoj listi klijenata te tvrtke navodno je i nekoliko poduzeća i pojedinaca iz Hrvatske pa je za tim “utajivačima poreza” i “peračima kriminalnog novca” pokrenuta velika potjera. Kad se otkriju, moglo bi to hrvatsku javnost prilično zbuniti.
Ti klijenti mogli bi biti hrvatska brodarska poduzeća čiji su gotovo svi brodovi u vlasništvu offshore tvrtki registriranih u Panami. Ili Croatia Airlines čini su avioni bili vlasništvo offshore tvrtki registriranih, ako sam dobro zapamtio, na Kajmanskom otočju. Mala metalna pločica s tom informacijom nalazila se odmah desno od vrata Croatijinih Airbuseva. Zašto u Panami? Zašto na Kajmanskim Otocima?
Panama je jedna od malih država poput Kanalskih, Britanskih Djevičanskih, Kajmanskih i drugih otoka, Švicarske, Luksemburga i Andore, koje nemaju većih prirodnih bogatstava pa su izvor prihoda našli u pružanju domicila tvrtkama koje na njihovu teritoriju ne rade nikakve poslove. To su većinom tvrtke posebne ili jednokratne namjene (eng. SPV ili special purpose vehicle) koje se za malu naknadu i uz plaćanje registracijske pristojbe mogu preuzeti internetom i već registrirane, kao u dućanu (off the shelf).
Takva offshore oaza bila je početkom 90-ih godina i Hrvatska: i u njezinu prvom Zakonu o porezu na dobit stajala je u članku 4. “offshore klauzula”, da tvrtke registrirane u Hrvatskoj, ako u Hrvatskoj ne obavljaju djelatnost, ne plaćaju porez na dobit. Ali, s prvim izmjenama Zakona taj je članak izbačen - našim europskim “partnerima” ne bi se svidjelo da Hrvatska bude porezna oaza za njihove građane i poduzeća, dosta im je natezanja i sa Švicarskom i Lihtenštajnom. Ali, Panama je nešto drugo.
Ta zemlja ima razvijen anglosaksonski pravni poredak koji vjerovnicima omogućava da brod ili avion, za koji dužnik ne plaća rate kredita ili lizinga, zaplijene za 20 sekundi, a ne, kao u Hrvatskoj, nakon 20 godina natezanja po sudovima. Činjenica da su sudski registri zatvoreni za javnost uopće ne znači i da su vlasnici poduzeća zaštićeni od kontrole i eventualnog progona za pranje novca ili izbjegavanje plaćanja poreza u svojim zemljama. Upravo suprotno. To se lijepo moglo vidjeti i na primjeru Podravke, koji sam detaljno opisao u knjizi “Projekt Srce”, izdanju Jutarnjeg lista.
Kad je varaždinska Fima tražila kredit za kupnju Podravkinih dionica, Merrill Lynch je isplatu kredita uvjetovao time da ga uzme i da Podravkine dionice kupi i založi kao kolateral tvrtka registrirana ili u Luksemburgu ili na Malti, a nipošto ne hrvatska tvrtka. A zašto baš tamo, postalo je jasno kad je u Podravki pokrenuta istraga.
Na Malti, naime, vlada nemilosrdno učinkovito anglosaksonsko pravo: čim su hrvatski istražitelji to zatražili, malteški državni odvjetnik izveo je pred sud Maltežane, nominirane direktore Fimine tvrtke, i oni su morali pod zakletvom ispričati sve što su znali o Fiminoj operaciji. Njihovi su iskazi, od riječi do riječi, odmah dostavljeni Državnom odvjetništvu u Zagrebu. Bilo je to prije punih šest godina...
Prema tome, ako netko misli da su offshore oaze i danas utočišta za suvremene pirate ili korumpirane političare, grdno se vara. Lakše nego na Britanskim, Kajmanskim ili Kanalskim otocima fiktivne fakture i putni nalozi mogu se izdavati u Hrvatskoj. I tu se vlasnici tvrtki mogu skrivati na tajnim skrbničkim računima, mogu “prati” novac na nekretninama ili registrirati poduzeće pod tuđim imenom. Dok se ne osile ili nekome ne stanu na žulj.