Europska unija ni osmu godinu nakon izbijanja velike krize ne uspijeva do kraja shvatiti što joj se i zašto dogodilo. Što je još gore, ne nalazi izlaza iz katastrofalne nezaposlenosti (triput veće nego u SAD-u), prezaduženosti i privatnog i javnog sektora, golemog udjela nenaplativih kredita (dvaput većeg nego u SAD-u), mizernih stopa rasta (upola nižih od američkih). I, kako se sada čini, osuđena je još godinama trpjeti stanje koje rađa ekstremističke i nacionalističke stavove i pokrete.
A da bi stvorila bar neko uporište za razgovor o ekonomskom ozdravljenju, da bi izvukla pouke i stvorila konsenzus o tome što treba poduzeti za rješavanje svojih drastičnih problema, eurozona najprije treba doći do konsenzusa o tome što je u njoj do 2008. pošlo krivim putem. Shvatili su to u briselskom Centru za izučavanje europske politike (CEPS), angažirali vodeće europske i svjetske ekonomiste i potkraj prošle godine objavili izvanredno važno i zanimljivo izvješće pod naslovom “Rebooting the Eurozone: 1. korak - usuglašavanje priče o krizi”.
Potpisano je 16 ekonomista, creme de la creme, među kojima su hrvatskoj javnosti najpoznatiji donedavni MMF-ov chief economist Olivier Blanchard, Paul de Grauwe s Londonske škole ekonomije, “Bocconi boys” Giavazzi i Tabellini te Daniel Gros, direktor CEPS-a. No, “konsenzus” je poduprlo i više desetaka akademičara sa svih svjetskih sveučilišta, desetak ekonomista iz europskog privatnog sektora te, do sada, 20 ekonomista iz javnih think-tankova, iz Hrvatske Dubravko Radošević iz Ekonomskog instituta Zagreb. Pa što je taj globalni ekonomski gremij zaključio, što je prouzročilo najnoviju europsku ekonomsku krizu?
Najprije ono što je nije prouzročilo: europska kriza nije nastala zbog prezaduženosti europskih država. Ali, jest evoluirala u krizu prezaduženosti država. Osim Grčke, niti jedna zemlja koju je kasnije trebalo spašavati nije do krize imala visoki omjer javnog duga prema BDP-u. Dvije zemlje koje su imale veliki javni dug, Belgija i Italija, nisu završile u programu “trojkine” sanacije, a iz bankrota je trebalo izvlačiti dvije zemlje, Irsku i Španjolsku, koje su do 2007. imale javni dug od samo 40 posto BDP-a. Ako prezaduženost nije, što onda jest gurnulo Europu u ambis iz kojega ne vidi izlaza?
“U epicentru svake krize je rasprskavanje ekonomskih balona”, podsjeća CEPS. Ekonomisti bi rekli: naglo vraćanje stvari u ravnotežu, a “neravnoteža je u slučaju eurozone bila krajnje neoriginalna: pretjerano privatno i državno zaduživanje u inozemstvu, odnosno, prevelik priljev kapitala iz ‘zemalja jezgre’ (Njemačke, Francuske, Austrije, Belgije i Nizozemske) u ‘zemlje periferije’ Irsku, Portugal, Španjolsku i Grčku”. Možemo dodati: i Hrvatsku.
U jednom trenutku taj priljev kapitala na periferiju eurozone naglo je stao i tim zemljama kao da je naglo izvučen tepih ispod nogu. Zato CEPS-ova dijagnoza europske krize glasi (eng.) ”sudden stop kriza” ili kriza zbog naglog prestanka dotoka novca iz inozemstva.
Prve su posljedice na periferiji, kao što smo i mi u Hrvatskoj to bolno iskusili, bile rasprskavanje mjehura cijena dionica i nekretnina, a zatim i panično “rezanje” potrošnje građana i poduzeća. Uslijedilo je sve ono dobro nam poznato, a u klasičnoj ekonomskoj literaturi opisuje se kao dužničko-deflacijska depresija.
O brzini priljeva novca rječito govore podaci: u zadnjem kvartalu 1999. Španjolska se kod “jezgre” zadužila za 94 milijarde eura, a u zadnjem kvartalu 2009. za 613 milijardi, ili 554 posto više. Irska se zadužila 481 posto, a Portugal 320 posto više. Hrvatski inozemni dug skočio je sa 10,2 na 45,2 milijarde eura.
Kao okidač krize i signal za gotovo trenutno panično zaustavljanje tako masovnog kreditiranja periferije iz jezgre poslužilo je priznanje Grčke u listopadu 2009. da joj je proračunski deficit šokantnih 12,5 posto, ili dvostruko veći nego što je tvrdila do tada. Europskim financijskim genijima naglo je tada sinulo da grčke obveznice, unatoč zajedničkoj valuti, ipak nisu jednako malo rizične kao i njemačke pa su opet počeli od Grčke tražiti prinose veće od sedam posto, iznad granice koja znači bankrot. Panika i nepovjerenje proširili su se na Irsku, Portugal, Španjolsku, Italiju...
Tu valja primijetiti da kriza koja je eruptirala u eurozoni 2010. nije bila nastavak ni posljedica velike globalne recesije iz 2008. Velika recesija se, kako to pokazuju krivulje prinosa na državne obveznice, 2009. i u Europi već bila stišala, a novu krizu Europa je već ranije proizvela sama, autonomno, svojom vlastitom bezumnom novčanom politikom. No, zašto je ta nova kriza potrajala sve do danas? I oko toga su vodeći svjetski ekonomisti postigli konsenzus.
Zemlje eurozone koje su zapale u probleme zbog naglog rasta tržišne cijene njihova zaduživanja nisu imale centralne banke koje bi im poslužile kao “kupac posljednjeg utočišta”. Nisu mogle ni posegnuti za klasičnim rješenjem devalvacijom - jer su koristile tuđu valutu.
Incestuozne veze banaka i država pojačale su i proširile krizu. Dominacija bankovnog financiranja prenijela je krizu u gospodarstvo. Rigidnost tržišta radne snage i robe pretvorila je obnovu konkurentnosti u puzajući i bolan proces. Spiralu poniranja prekinuo je tek predsjednik ECB-a Mario Draghi riječima da će “učiniti sve što je u njegovoj moći”.
Opisujući zbivanja u eurozoni, premda je ne spominje, CEPS kao da je opisao i događanja u Hrvatskoj. A kad je tako, onda i pouke za eurozonu vrijede i za nas. Stari Latini bi rekli, čuvaj se Europljana i kad ti kredite donose.