Gotovo sve hrvatske stranke (jedino nisam siguran za penzionerske) imaju u svojim izbornim programima izvlačenje Hrvatske iz ekonomske krize pokretanjem investicija. Ili, barem, zapošljavanjem (zahvaljujući novim ulaganjima), poboljšavanjem poslovne klime (za nove ulagače), otklanjanjem administrativnih zapreka (za nove investicije), privlačenjem inozemnih (greenfield, brownfield, portfeljnih...) kapitalista i sličnim.
I aktualna Kukuriku koalicija na početku mandata marljivo je nabrajala koliko će koje državno poduzeće investirati novca i tako izvući Hrvatsku iz krize... No, skeptičnima prema tim barnumskim najavama čine nas već i svakodnevni osobni dojmovi.
Još donedavno, ako ste na autocesti Zagreb - Rijeka ostali tanki s benzinom, mogli ste se naći u velikim nevoljama. Danas su blještave postaje s gorivom na svakom koraku, ali izvan sezone na njima gotovo da nije moguće vidjeti automobil. I golemi shopping mallovi koji su obzidali Zagreb puni su ljudi, ali su dućani u njima uglavnom sve prazniji: Marks and Spencer nije uspio pokriti troškove niti par dućana pa je ovih dana pobjegao iz Hrvatske.
U Zagrebu je navodno 70.000 neprodanih i/ili praznih stanova, a poslovne zgrade, pa i one najatraktivnije, poput Hoto tornja na Savskoj cesti iz koje se iselio HT, zjape prazne na svakom koraku. I službena statistika nam već dugo javlja da je u krizi koja je počela 2008./2009. iskorištenost hrvatskih proizvodnih kapaciteta pala 20 posto. Zar prije gradnje i otvaranja novih ne bi bilo lakše iskoristiti već postojeće? Razum nam govori da bi. Zašto onda svi izlaz iz krize vide u gradnji novih kapaciteta i ulaganju novog kapitala? Nije li se Hrvatska i preinvestirala?
Mjerom palca rekli bismo da je upravo tako, no jedna još neobjavljena studija dala nam je ovih dana za empirijsku skepsu i znanstvenu potvrdu. Naslov joj je “Kretanje kapitala u Hrvatskoj 2009.-2015.”, a izradili su je Neven Vidaković, profesor i prodekan Visoke škole za financije i pravo Effectus u Zagrebu, i Dubravko Radošević, viši znanstveni suradnik Ekonomskog instituta u Zagrebu i docent zagrebačkog Sveučilišta. No, zašto je uopće važno ima li u Hrvatskoj malo manje ili malo više investicija nego što bi bilo optimalno? Nisu li sve investicije i svi ulagači dobrodošli sa svojim kapitalom, na svakom mjestu i u svakom trenutku? Jesu što se tiče njih, ali nisu što se tiče države i njezinih makroekonomskih politika.
Da bi se zemlja izvukla iz recesije koja je poprimila obrise depresije, u slučaju da u ekonomiji nedostaje kapitala, potrebno je dizajnirati ekonomske politike okrenute investicijama. No, u slučaju da u krizi ipak postoji višak kapitala, za izlazak iz depresije potrebno je dizajnirati i provesti ekonomske politike okrenute povećanju ukupne (tzv. agregatne) potražnje.
Ako kreatori i nositelji ekonomskih politika ne bi postupili tako, njihov bi napor bio uzaludan i kontraproduktivan, kriza bi se dodatno produbila i protegnula, javna sredstva i politički napor bili bi proćerdani, a građani bi trpjeli još veću nezaposlenost, gubitak prihoda i ponosa, pad standarda i životne perspektive. Ima li, dakle, kapitala premalo ili previše nipošto nije svejedno. Ali, koliko ga je uopće u Hrvatskoj?
O tome ne postoje nikakva izvješća ni statistike. Zato su Neven Vidaković (najmlađi profesor neke visoke škole) i Dubravko Radošević (vrhunski ekonomski analitičar, osobito u monetarnoj sferi, nekoć ekonomski savjetnik predsjednika Mesića) odlučili prvo izračunati koliko je uopće u hrvatskoj ekonomiji bilo kapitala na početku krize 2008. te kako se njegova količina u globalnoj velikoj recesiji mijenjala. Matematiku kojom su oni to učinili u novinama nema smisla opisivati pa recimo odmah polazni rezultat: ukupno je u Hrvatskoj na Staru godinu 2008. bilo oko 378 milijardi kuna kapitala. Dalje je sve bilo lakše.
Oslanjajući se na postojeću statistiku o investicijama i na prosječnu amortizaciju, istraživači su ustanovili da je do prosinca 2014. ukupna količina kapitala u Hrvatskoj narasla na nešto više od 500 milijardi kuna.
Potom su promatrali kako se u krizi mijenjao iznos kapitala po jednom zaposlenom te omjer kapitala i ukupnoga bruto troška rada. Naposljetku su proučili i kako se tijekom šest kriznih godina mijenjao odnos stvarnoga i potencijalnog bruto domaćeg proizvoda (kad bi postojeći radnici koristili sav postojeći kapital).
Iz svega su izvukli egzaktan zaključak: “Na kraju 2014. Hrvatska je, s obzirom na broj zaposlenih, imala previše kapitala. Da bi izašla iz krize, Hrvatskoj nisu potrebne investicije, nego je potrebna agregatna potražnja kako bi se iskoristio postojeći kapital za proizvodnju”.
Koji je onda ekonomski pristup potreban Hrvatskoj da bi izašla iz krize?
“Prema podacima koje smo analizirali”, pišu Vidaković i Radošević, “potreban je pristup na strani potražnje, odnosno kejnzijanski pristup modeliranju ekonomije. Ekonomski pristup koji bi forsirao investicije sa svrhom povećanja kapitala nije nužno potreban.” Naravno, sada se nameće pitanje: a kako generirati agregatnu potražnju? Osobito ima li se na umu visoka zaduženost države i građana?
Za ekonomske profesionalce tu nema tajni, njima je dobro poznat niz makroekonomskih politika kojima se povećavaju domaća i inozemna potražnja, pa su ih Vidaković i Radošević nabrojili u svojoj studiji. Političari ih samo trebaju poslušati.