Referendum ili reforme - potpuno kriva dilema

Predsjednica Vlade opet je pokazala sada već gotovo opasni nedostatak talenta za stvarnu politiku. Politika je, kako znamo, među ostalim, i sposobnost rješavanja problema u određenoj zajednici.

Više od sedam stotina tisuća Hrvata, što čini gotovo dvadeset posto realnog biračkog tijela Republike Hrvatske (apstrahiramo li birače u inozemstvu) jasno je reklo da postoji problem, veliki problem, koji ih je natjerao da bez ikakve ozbiljne logističke potpore, javno, pod imenom i prezimenom, glasuju protiv Vlade Jadranke Kosor.

Gospođa Kosor na tu je manifestaciju građanske volje odgovorila ciničnom matematikom: Vlada nema novca nizašto, pa ni za referendum. Ako Hrvati uistinu žele referendum o Zakonu o radu, neka ga plate još 170 milijuna kuna.

Jadranka Kosor takvom je reakcijom, nažalost, pokazala da masovnu, dominantnu političku volju hrvatskih građana interpretira tek kao ciničnu matematičku činjenicu, čime se još jednom, po n-ti put u posljednje vrijeme, diskvalificirala kao ozbiljni politički lider.

Više od sedam stotina tisuća ljudi reklo je Vladi: “Mi imamo problem.”

Vlada je odgovorila: “Mi nemamo novca (baš nas briga za vaše potpise).”

Doista se ne možemo sjetiti kada je zadnji put bilo koja hrvatska vlada tako nestvarnosno i neodgovorno reagirala na životno, veliko političko pitanje.

No, Vladi će se suditi na izborima, a ta je presuda, ako opozicija ne počini neku posve katastrofalnu grešku, ionako već čvrsto napisana.

Hrvatskom udruženju poslodavaca neće se suditi na izborima.

Što nas ne sprječava da istaknemo apsolutno nevjerojatno nerazumijevanje čelništva HUP-a za stvarni život.

U slučaju peticije za referendum o Zakonu o radu, hrvatski su se poslodavci postavili kao da se radi o klasičnom, starinskom klasnom sukobu, u kojem oni pod svaku cijenu moraju pobijediti.

Žalosno je što hrvatski menadžeri i poduzetnici ne razumiju da je njihov aktualni posao da surađuju sa zaposlenima, a ne da se protiv njih bore. Svi predstavnici poslodavaca u recentnom društvenom konfliktu, bilo da je riječ o nesretno imenovanom ministru gospodarstva Đuri Popijaču (nesretno imenovanom jer je, naprosto, netalentiran za politiku, a politika je core business svakog ministra), bilo da je riječ o šefu HUP-a Damiru Kuštraku, ponijeli su se tako da se u idućoj turi pregovora oko bilo kakvog radno-socijalnog pitanja s njima, nažalost, više ne može ozbiljno razgovarati.

No, Vlada, HUP i sindikati (čiji su lideri, posve nezasluženo, ovih dana doživjeli zvjezdane trenutke) ionako nisu glavni akteri velikog, važnog političko-socijalnog gibanja koje upravo trese Hrvatsku i koje se materijaliziralo u sedam stotina tisuća potpisa.

Glavni akter tog najmasovnijeg političkog pokreta u zemlji još od dana našeg osamostaljenja jesu nezadovoljni hrvatski građani.

Nezadovoljni hrvatski građani potpisali su sindikalnu peticiju zato jer su u njoj vidjeli institucionalizirani i javni izraz protesta protiv Vladine politike.

Ovdje je važno izraziti distinkciju: radi se o prosvjedu protiv opće Vladine politike, a ne protiv promjena Zakona o radu kao takvih.

Nema nikakve sumnje da je dosadašnji zakon o radu neodrživ i da, grubo rečeno, potiče neradništvo, dok, istodobno, destimulira poduzetništvo.

Međutim, posve je nemoguće mijenjati Zakon o radu u smjeru isključivo neoliberalne politike, koja jest primjerena specifičnim društvima poput američkog, ali je posve neprihvatljiva za male zajednice poput hrvatske, gdje ne postoje ni tržišni, ni državni amortizeri za one koje bi neoliberalizam mogao izbaciti iz igre.

Ovdje, prije svega, treba naglasiti da referendum nije u suprotnosti s reformama. Hrvatskoj treba manja javna uprava, manji državni troškovi, kao i manja socijalna prava, barem u onim segmentima koji nisu vitalni.

Dakle, nema ništa gore ni netočnije nego suprotstavljati referendum reformama, pa se onda žaliti da reforme nisu uspjele jer je narod na referendumu odlučio drukčije.

Hrvati su dovoljno pametni da znaju da ne mogu plaćati ovako skupu državu.

Međutim, Hrvati su, hvala Bogu, potpisujući peticiju pokazali da su dovoljno pametni i emancipirani da, pod egidom reforme, neće pristati na drastičnu, ideološku preobrazbu društva, koja bi nas uputila u smjeru starinskih južnoameričkih režima.

Referendum, dakle, nije tehničko pitanje o tome što sve treba pisati u kolektivnim ugovorima.

Referendum nije ni obranaško pitanje, kojim zaposleni u državnoj upravi štite svoja prava (u državnoj upravi, koliko god bila pregolema, ne radi više od sedam stotina tisuća ljudi).

Referendum se, zapravo, pretvorio u ključno ideološko pitanje o budućnosti našeg društva.

Pitanje glasi, otprilike, ovako:

A: Želimo li neoliberalnu ekonomiju, bez ikakvih zaštitnih mehanizama za one koji stradaju u tom procesu?

B: Želimo li socijalnu državu (sa slobodnim tržištem)?

Duboko sam uvjeren da se većina Hrvata, kao i većina Europljana, odlučuje za odgovor B.

Socijalna država staro je, klasično dostignuće europskih demokracija, koja se s obzirom na realne okolnosti mijenjala i adaptirala, ali koja nikada nije ugrozila dvije svoje bitne sastojnice: slobodni kapitalizam i što je moguće veću skrb za svakog pojedinca i za svaku društvenu skupinu, koja u određenom trenutku ispadne iz igre.

Hrvatska, ionako duboko, psihijatrijski traumatizirana svim mogućim osjećajima nepravdi koji su nam se bili nakupili u protekla dva desetljeća, uopće ne smije riskirati da izgubi status socijalne države. U suprotnom, njezini je građani, koji se, kako znamo, masovno osjećaju prevarenima, naprosto neće htjeti.

Stoga je svaka hrvatska suštinska reforma (a one su nam, naglašavamo, bitno potrebne), posve neizvodiva i unaprijed promašena ako ne polazi od neophodnog konsenzusa koji kaže: “Naš je cilj da se u Hrvatskoj održi socijalna država.”

Zadatak hrvatskih političara - a taj je zadatak, naravno, užasno težak - jest da se na ideološkoj platformi održavanja socijalne solidarnosti izradi program reformi koji će, u određenom vremenu, baš kao danas u Engleskoj, zadirati u socijalna prava, ali koji neće niti jednog građanina apriori ostaviti bez zaštite.

Današnja Hrvatska, naravno, zahtijeva drastične reforme, ali ne reforme utemeljene na američkom neoliberalizmu, nego reforme utemeljene na očiglednom društvenom konsenzusu, koji kaže da Hrvatska mora ostati i socijalna država.

Ovo nije nikakva ideološka proklamacija, nego, naprotiv, realna procjena činjeničnog stanja.

Svatko tko misli da može provoditi promjene protiv volje većine, ili barem bez iskazivanja poštivanja prema stavu većine, i bez osiguravanja socijalnih prava za onaj dio ljudi koji će stradati u reformama, ne samo da će uvjerljivo izgubiti na izborima, nego, dugoročno govoreći, neće učiniti baš ništa za ovu zemlju (niti za svoje poduzeće, smjestimo li ovu raspravu u mikrookvire).

Masovni odziv građana na zapravo šlampavo organizirano potpisivanje peticije, pod vodstvom nekoliko drugorazrednih sindikalnih lidera, pokazalo je da Hrvatskoj treba novi konsenzus: građani, Vlada, oporba, menadžeri i poslodavci moraju se složiti oko minimalnih temeljnih načela za izlazak iz krize.

Jedno od tih temeljnih načela mora uključivati očuvanje socijalne države, barem kao dugoročni, privilegirani, ideološki cilj našeg društva, bez obzira na trenutne ekonomske okolnosti.

Čini se, nažalost, da Vlada o tome ne razumije gotovo ništa.