Prvi pravi bonus Vadi, prije svega ministarskom financijsko-gospodarskom dvojcu Dalić - Marić (Zdravko), stigao je putem rejting agencije Fitch, koja je u petak podigla hrvatski kreditni rejting prvi put od 2001. godine (2004. ga je zadnji put podigao S&P). Zasad ipak ne treba otvarati šampanjac, Fitch nas i nakon tog pomaka drži na prvoj razini ispod investicijske, što znači da smo i dalje u rezervatu namijenjenom hrabrijim špekulantima.
Pri donošenju Fitcheve odluke o podizanju rejtinga Hrvatskoj presudilo je Marićevo solidno upravljanje javnim dugom, ali i Vladina visokorizična “akcija Agrokor” koju, nakon početnih turbulencija, međunarodni financijski krugovi danas, u očekivanju konačne nagodbe, smatraju stabilizirajuće uspješnom. Uz dobru turističku sezonu, i najavu rasta ekonomije, podizanje rejtinga prva je u nizu očekivanih posljedica.
Što to podizanje rejtinga znači za građane? Zasad ništa, osim prve naznake buđenja godinama deficitarnog optimizma, što u međunarodnim krugovima velikih financija i nije toliko nevažno koliko se može činiti domaćim pesimistima. Dugoročno, a pogotovo nakon što se Fitchu priključe Moody’s i S&P, što će se vjerojatno dogoditi tijekom proljeća, možemo očekivati olakšan pristup novcu, nižu kamatu (što je u godini njenog obnovljenog rasta važno), a onda i stabilniji rast ekonomije koji donosi i povratak rejtinga u zonu investicijskog. Rezultat bi trebao biti postupni rast osobnog standarda građana.
Fitchu protekli petak to nije bio prvi pokušaj hrabrenja hrvatske politike. Agencija je to prvi put napravila početkom 2012. kada je Vladi Zorana Milanovića nekoliko mjeseci dulje od ostalih zadržala rejting na investicijskoj razini (BBB-), unatoč skepsi velike većine analitičara kojima se sastav Milanovićeve Vlade nije činio uvjerljivim. Njihova se procjena tada temeljila na Vladinu oštrom zaokretu u upravljanju tekućim računom države koji je, nakon dubokog 8,6-postotnog manjka u 2008. (još Sanaderovoj) godini, 2011. završio u plusu od 0,4 posto BDP-a, što je pomoglo u smanjivanju zabrinutosti zbog rasta hrvatske inozemne zaduženosti. U smanjivanju napetosti, tvrdili su tada, pomogla je i činjenica da je Hrvatska do tog trenutka uspijevala redovno servisirati sve svoje dugove bez MMF-ove pomoći. Milanovićeva Vlada je s Linićem i Čačićem kao motorima ekonomske politike doista krenula oštro, ali pokazalo se da su bili kratkog daha. Nedostajalo im je političke snage, a i znanja, da se upuste u rizičan posao reformiranja sustava.
Hrvatska je svoj prvi kreditni rejting od tri vodeće agencije (Fitch, Moody’s i Standard & Poor’s) na vlastiti zahtjev dobila 1997. godine, u vrijeme Vlade premijera Zlatka Mateše, čije su ovlasti u tadašnjem polupredsjedničkom sustavu bile ograničene. Dodjeljivanje rejtinga, koji je u tom trenutku, dvije godine po završetku rata, bio za stupanj bolji od današnjeg, na najnižoj investicijskoj razini i s opreznom prognozom pozitivnog razvoja u budućnosti, međunarodna je financijska i investitorska zajednica tada protumačila kao kraj razdoblja iznimno visokog političkog rizika i početak razdoblja mira i obnove.
Nakon velike i skupe sanacije banaka i završetka prve velike bankarske krize u Hrvatskoj (druga, kraća, započela je godinu poslije, krahom Dubrovačke banke) dobivanjem čak i takvog, relativno niskog, kreditnog rejtinga otvorile su se kreditne linije i državi i biznisu i građanima. Počelo je razdoblje života na dug koje su, to znamo danas, tek poneki znali iskoristiti kako bi unaprijedili temelje svojih biznisa.
Ostali su se prepustili blagodatima trošenja - ili kao konzumenti ili kao generatori prvog velikog vala ponude robe iz uvoza. Da je onih prvih, koji su jeftin novac gurali u podizanje kvalitete svojih proizvoda i ulagali u podizanje kvalitete procesa upravljanja, bilo više, danas bismo živjeli bolje i vjerojatno ne bismo razmišljali o rejtingu.
Rejting je, prije no što je porastao, prvo 1999. srušen na današnju, spekulativnu razinu, da bi se ponovo podigao početkom ljeta 2001. i držao se na donje dvije investicijske razine do 2012., kada je u rujnu pogurnut u smeće, gdje je ostao do danas, zaronivši 2014. na drugu razinu ispod investicijskog.
Agencije su Hrvatskoj 2012. srušile rejting zbog loše reakcije na krizu, kada se pokazalo da bivša zvijezda tranzicije (da i to smo nekada bili) nereformirana putuje ravno u recesiju. Sada kad je ekonomija ponovo u pozitivnom ciklusu, čini se prvi put ne samo kao odraz trendova iz susjedstva (U Fitchu poboljšanje rejtinga objašnjavaju ovako: “Fiskalna izvedba zemlje nadmašila je očekivanja već drugu godinu zaredom, pri čemu je u 2017. ostvaren višak opće države dok se ciljao deficit od 1,3 posto BDP-a. Cikličko poboljšanje prihoda i nastavak ograničavanja potrošnje bili su nadopunjeni poreznom reformom koja je smanjila kompleksnost poreznog sustava.”), možda je posljednja prilika da učvrstimo institucije sustava i vratimo povjerenje u vlastite mogućnosti. Birokratskim jezikom takva se akcija zove strukturne reforme.
U tom kontekstu, iako za njima debelo kasnimo, možda nije loše prisjetiti se dvojice reformista sa sjevera Europe koji su zagrizli u reforme sustava svojih država na vrhuncu krize i usprkos žestokom otporu ne samo oporbe, nego i značajnog broja članova vlastitih stranaka.
Finski premijer od 1991. do 1995. godine Esko Aho ovako jednostavno objašnjava uspjeh finskih reformi: “Uspjeli smo jer smo shvatili da iako smo usred krize moramo odmah značajan novac investirati u budućnost. Najviše državnog novca usmjerili smo prema obrazovanju i razvoju”. Dosad se, međutim, pokazalo da, za razliku od Finaca, mi daleko više razmišljamo o prošlosti nego o budućnosti.
Estonski dvokratni reformator Mart Laar (bio je premijer od 1992. do 1994. pa onda opet od 1999. do 2002.) za obje je svoje vlade svojedobno rekao: “Uspjeli smo jer nismo slušali MMF i Svjetsku banku. Nijednu moju vladu nije srušila oporba, imali smo dovoljno svojih stranačkih prijatelja koji su bili spremni da nam naprave tu uslugu”. Laar, koji svoj prvi uspjeh pripisuje vlastitoj bahatosti (“kao povjesničar bez političkog iskustva nisam imao pojma u što se upuštam”) postavio je temelje reformi najuspješnijoj baltičkoj republici i danas je jedan od vodećih “gurua” tranzicije.
Laarova mantra “ne slušajte MMF i Svjetsku banku” svojedobno je vrijedila i u Hrvatskoj, u razdoblju kada se činilo da bismo i mogli postati uspješnom zemljom, u vrijeme Mateše i Račana, pa negdje do kraja prvog mandata Ive Sanadera. Tada su se i naši državni financijaši dogovarali s MMF-om, kako bi kasnije radili po svojem. MMF je to znao, i tolerirao.
Posljednje izvješće Svjetske banke, objavljeno proteklog vikenda, kao i svake godine tjedan dana uoči skupa globalne elite u Davosu, pozitivno je, ali upozoravajuće. “Svjetski ekonomski rast stigao je do vrhunca”, poručuju nam analitičari iz Washingtona, a to znači samo jedno - sada postoji samo put naniže. Bankari su zato danas oprezni u procjeni koliko dugo će se globalna ekonomija uspjeti održati na dosad najvišoj razini. Svijet je politički nestabilan, stope rasta se smanjuju, a većina novih gospodarstava, koja su dugo bila glavni motor globalnog rasta, već je izgubila dah u dugoj utrci. U prijevodu: našoj Vladi ovo je posljednji trenutak da zagrize u najavljeni program reformi. Ovaj put čini se da politička volja postoji.