Naš draga predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović primila je u Washingtonu nagradu Fulbright za životno djelo. Bila je ponosna (a tko ne bi), ali je opet napravila grešku u koracima, za koju se više ne može reći ni da je slučajna ni nenamjerna. Zna zašto to čini. Naime, predsjednica i dalje svjesno pridonosi lažiranju povijesti.
Naime, po tko zna koji put, unatoč mnogim upozorenjima da to nije tako, u svom zahvalnom govoru istaknula je da je bila “djevojka rođena s krive strane željezne zavjese”, koja je sanjala mjesta na kojima su ljudi imali slobodu izbora, gdje se slobodno moglo govoriti i izražavati svoja uvjerenja, a da se zbog toga ne bude progonjen.
No, predsjednica skače sama sebi u usta. Ako je to tako bilo (a znamo da nije), onda bi ona trebala odgovoriti - kako je to ona, u atmosferi progona i mraka, uspjela otići u SAD na školovanje. Divan neki progon! Je li možda bila podobna u tom antihrvatskom režimu, da baš nju iz zemlje u kojoj se nije smjelo reći da si Hrvat/Hrvatica, pošalju u slobodarski SAD.
Nije li ona, ne daj Bože, imala kakve veze s nekim groznim polugama sustava, pa je zato mogla ono što recimo nisu ni mnoga djeca članova partije. Nadalje, a kako se ona to deklarirala, u zemlji u kojoj nisi smio reći da si Hrvat, osim onih gotovo pet milijuna ljudi prema popisima iz vremena komunizma. Osim toga, pjevala je, kaže u crkvenom zboru. Pa, kako!? Da nije pionirski zbor pobrkala s crkvenim!?
Dakle, da rezimiramo, Kolinda je kao netko tko nije bio dio “jugokomunističkog” režima, solist u crkvenom dječjem zboru i netko tko se nije smio izjasniti kao Hrvatica, uspjela, legalno (nije morala bježati poput milijuna stanovnika iza stvarne željezne zavjese) otići na školovanje u SAD. Koju li je samo putovnicu, da ne kažemo pasoš, imala u džepu. Nije valjda crveni jugoslavenski!?