Mnogi hrvatski građani koji podržavaju predsjedničku kandidaturu Miroslava Škore proteklih su dana vjerojatno poprilično ogorčeni nizom članaka koji u domaćem medijskom prostoru propitkuju razne aspekte njegove poslovne karijere.
U relativno kratkom periodu, pod medijskim povećalom našle su se navodne nepravilnosti s otpremninom koju je Škoro prije mnogo godina dobio od državne radiotelevizijske kuće, unosni poslovi koje je informatička tvrtka u kojoj Škoro drži manjinski udjel dobila od državnih institucija, pa čak i poslovanje humanitarne organizacije koju je osnovao. Škoro i njegov tabor na takva su propitkivanja uglavnom reagirali tvrdnjama da se radi o podmetanju političkih protivnika.
To je možda i točno, ali je potpuno irelevantno. Relativiziranje istinitosti informacija derogiranjem njihova izvora, odnosno spekulacijama o njihovim motivima, učestalo je oruđe medijskog spina.
Međutim, ljudi koji aspiriraju na obnašanje najviših javnih dužnosti u državi nemaju pravo na takav komunikacijski stil, čak i kada osjećaju da su u nepoštenom medijskom tretmanu.
Ako je po ijednoj točki domaće društvo tijekom prošlih petnaestak godina napredovalo, onda je to generalni odnos prema političkom klijentelizmu. Ne znači to, nažalost, da je klijentelizam eliminiran, ali je evidentno kako se razina senzitivnosti hrvatskog društva prema nemoralnim ili nezakonitim povlasticama obnašatelja političke dužnosti znatno snizila. Pritisak javnog nezadovoljstva koji je s pozicije otpuhao - tada još niti formalno istraživanog - Lovru Kuščevića pokazatelj je tih novih standarda.
Naravno, za obnašatelje javnih dužnosti takva radikalna skrutinizacija nije uvijek ugodna ni pravedna - iskusio je to na svojoj koži novi ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman - no zapravo je bez alternative, pogotovo u zemlji s tako poraznim “track-recordom” političke korupcije i klijentelizma. Shvatio je to vjerojatno i Miroslav Škoro, pa u duhu maksimalne transparentnosti, prisegnuo dokazati porijeklo svake kune svoje imovine. Obećanje je to koje će morati ispuniti iako, realno, niti nije imao izbora. A ne bi trebali imati ni ostali kandidati.
Primjerice, čini se prilično nevjerojatnim da domaća javnost još od siječnja nije dobila detaljniji odgovor na pitanje kakve točno poslove i u kojem aranžmanu Jakov Kitarović, suprug aktualne predsjednice, obnaša za tvrtku Sentinel Holding AG, registriranu u švicarskom kantonu Zug. Tek nakon interesa domaćih medija saznali smo da radi na “projektu implementacije sigurnosnih tehnologija sljedeće generacije na uređajima za široku potrošnju”, za što prima godišnji honorar od 180.000 kuna.
Kakve su to tehnologije? Koji je opseg posla za koji je Kitarović plaćen? Na temelju kojih je kvalifikacija angažiran? Odgovore na ta pitanja nemamo, a trebali bismo ih imati. Naravno, članovi obitelji visokih državnih dužnosnika imaju pravo na vlastitu karijeru, ali - koliko god to okrutno zvučalo - nemaju pravo na financijsku privatnost.
Nešto bi o tome trebao naučiti i treći “veliki” predsjednički kandidat - Zoran Milanović - koji je u životnom periodu između odlaska iz politike i pokušaja povratka u nju zarađivao kao vlasnik konzultantske kompanije Euroalba Advisory.
Prema službenim podacima, u dvije godine svojeg postojanja kompanija je ostvarila prihode od oko milijun i 370.000 kuna, od čega je veći dio Milanović na koncu inkasirao kroz isplaćenu dobit. Na stranu moralnost činjenice da je tijekom dvije godine bivši šef SDP-a ostvarivao prosječni mjesečni prihod od oko 42.000 kuna, a plaćao solidarne doprinose zdravstvenom i mirovinskom sustavu praktički kao da je na minimalcu, puno je važnije pitanje kako je, zapravo, Milanović taj novac zaradio.
Dakle, pitanja su opet ista: Tko su bili klijenti? Za koji su ga opseg posla plaćali? Što im je za taj novac isporučeno? Radi se, zapravo, o istim odgovorima koje je Milanović - tada kao šef oporbe i SDP-a - zahtijevao od Tomislava Karamarka u slučaju poslovne suradnje tvrtke Karamarkove supruge i Joze Petrovića, ovdašnjeg lobista mađarskog MOL-a. Milanović, sasvim izvjesno, nije savjetovao MOL, no u medijima se, primjerice, spekuliralo da je jedan od njegovih klijenata bio albanski premijer Edi Rama. Ako je mogući hrvatski predsjednik - bez obzira na svoje ograničene ovlasti - bio na platnoj listi stranog šefa države ili nekog domaćeg tajkuna, birači o tome imaju pravo znati prije nego što izađu na birališta.
Na žalost, zakonske obveze za takav “disclosure” nema, ali postoji pritisak javnosti. Uostalom, pitanja o porijeklu imovine državnih dužnosnika ne sugeriraju i sumnje na nečasna djela. Nevoljkost da se na ta pitanja transparentno odgovori, apsolutno - da!