Možda će zvučati izlizano, ali govor predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Kosovskoj Mitrovici optimalno se može opisati izrekom “vuk dlaku mijenja, ali ćud nikako”. I kako smo u Jutarnjem listu u nedjelju i najavili, budući da je izgubio adut promjene granica kojom se u Srbiji mislio potvrditi kao “spasitelj Srba”, morao je isporučiti još jedan u nizu svojih dugačkih, monotonih, zamornih govora s uvijek istom porukom: ja čuvam Srbe. Sve i svuda.
I zaigrao se povijesnim parafrazama o Stefanu Nemanji i drugim srpskim povijesnim likovima kojima je rame uz rame postavio i Slobodana Miloševića. Čovjeka koji je odgovoran za zločin Vukovara, Škabrnje, Sarajeva i Srebrenice, za ubijenu i prognanu djecu ne trepnuvši je prozvao “velikim srpskim liderom” koji je imao najbolje namjere.
Kad je prije šest godina došao na vlast Vučić je tvrdio da želi europsku Srbiju i dobre odnose sa susjedima. Lider koji smatra da je Milošević bio velik ne može graditi europsku Srbiju niti dobre odnose sa susjedima. Jer o njima misli isto što i Milošević, da bi trebali biti pod vlašću Beograda. Podanici.
A što misli o Bošnjacima jasno je pokazao izjavivši da je Meša Selimović Srbin. Derviši su poznata baština srpskog naroda.
A za kraj smo sačuvali vrhunac: da u Kninu nikad nije bilo šahovnice. Jasna politička poruka da srpski predsjednik i dalje gaji ozbiljne pretenzije prema hrvatskom ozemlju, da ne priznaje međunarodno definirane granice, da ne zna ništa o povijesti ovih prostora koja za njega očito počinje dolaskom Miloševića na vlast.
I da se Vučić nije ni milimetra odmaknuo od retorike svog idola koji je skončao u ćeliji Haškog tribunala, a koju je sve dosad bio prepustio svom mentoru, dokazanom ratnom zločincu Vojislavu Šešelju.
U jednom trenutku govora kaže: “Ne znam, Bog zna”. Da, samo Bog zna kakve se još mračne i destruktivne ideje kriju u Vučićevom umu.