Petsto pedeset i pet. Toliko je dana trajao prosvjed dijela branitelja pred resornim ministarstvom u Savskoj. Najdulji prosvjed u povijesti Hrvatske jučer je okončan jer, kako su objasnili njegovi organizatori, ispunjeni su svi preduvjeti za to - otišlo je troje ključnih ljudi iz Ministarstva, stvoreni su preduvjeti za donošenje jedinstvenog Zakona o braniteljima i svi će raditi na tome da on postane ustavni.
Dakle, ono što nije uspjelo bivšoj vlasti i bivšem ministru u četrnaest mjeseci, aktualnom je uspjelo u svega 37 dana. I u tih 37 dana nije Tomo Medved predložio ni jednu zakonsku izmjenu, nije donio ni jednu uredbu, za neke od ključnih braniteljskih zahtjeva čak je priznao da neće biti ispunjeni nikada, a kako bi i mogli biti kada je proračun Ministarstva branitelja dobio manje novca nego lani. Rezala je ova narodna vlast baš tamo gdje bi trebalo dati više novca.
No sve to više nije važno.
Važnije je to što je ministar dao puno lijepih obećanja, što je za prve suradnike postavio one koji su baš poput njega zdušno podržavali taj nelegalni prosvjed, što se odmah nakon ministarske prisege u Saboru otišao “pokloniti” u šator, što je pred kolovođe prosvjeda doveo prvog potpredsjednika Vlade i još osam ministara, što je u radne skupine koje tek trebaju analizirati hoće li i što mijenjati postavio upravo prve ljude prosvjeda. Đuro Glogoški postao je član Radne skupine za izradu jedinstvenog zakona, a Josip Klemm je u onoj čija je zadaća propisati jedinstveni način obilježavanja važnih datuma iz Domovinskog rata.
Sve to je očito bilo i više nego dovoljno da se šator makne, a prosvjednici odu kući.
Da budemo potpuno jasni - šatora uopće nije trebalo ni biti. Branitelji, baš kao i svi drugi građani, imaju pravo izražavati svoje nezadovoljstvo vlašću - demonstrirati, vikati, prosvjedovati, skupljati potpise za peticiju, za referendum, dolaziti pred prozore Vlade, inzistirati da upravo njihovi problemi budu prvi za rješavanje. Ukratko, boriti se za ono što smatraju da im pripada. Ali ne onako kako je radio manji dio braniteljske populacije u Savskoj - bez dozvole za šator na javnoj površini, uz ugrožavanje drugih i sukobe s policijom.
Otkada su 20. listopada 2014. počeli prosvjed ispred Ministarstva pa sve do prije koji mjesec, točnije do dolaska nove Vlade, branitelji iz Savske kao razloge svojeg nezadovoljstva na ulici navodili su brojne neriješene probleme.
Uporno su ponavljali da branitelji ostaju bez posla, a država ih ne štiti, da su mnogi od njih narušenog zdravlja, ali mjesecima čekaju liječenje, da najteži invalidi HVO-a ostaju bez prava, zahtijevali su da njihov zakon ima kategoriju ustavnog kako ga ni jedna vlast ne bi mogla sama mijenjati. Ultimativno su tražili da se opskrbnine vrate u proračun Ministarstva branitelja jer nisu socijala, bunili se zbog razdvajanja mirovina na dio iz staža i iz proračuna premda su ostale u lipu jednake...
Bilo je toga jako puno. Ponekad je bilo teško pratiti što uopće traže jer su se iz tjedna u tjedan pojavljivali novi zahtjevi i prohtjevi.
Kad ih je bivši ministar pokušao uvjeriti da se sve što ih muči može riješiti, ali treba strpljenja, oni ga nisu imali. Njihovu je strpljenju, uzvraćali su, odavno došao kraj. No sada ga ponovno imaju - i strpljenja i razumijevanja. I to puno više nego što su ikad imali za Milanovićevu Vladu.
Priznali li oni to sebi ili ne, činjenica je da ustavni zakon nikada neće dočekati jer nova vlast kojoj su se toliko razveselili za to nema dovoljno ruku u Saboru. I sam novi ministar priznao je da je to želja, ali je pitanje može li s obzirom na okolnosti biti ispunjena. Činjenica je i da je proračun manji te da se rezalo, primjerice, upravo na mjerama za zapošljavanje dok je na Burzi više od 30.000 nezaposlenih sa statusom hrvatskog branitelja. Činjenica je i da su veteranskim bolnicama koje je počela ustrojavati bivša Vlada upravo na njihov zahtjev, također proračunom za ovu godinu, srezana novčana sredstva. Činjenica je da im je već na jednom od prvih sastanka s novim ministrom jasno rečeno da se opskrbnine mogu vratiti na isplatu u Ministarstvo branitelja tek od iduće godine. Činjenica je da su mirovine i dalje razdvojene makar bi se to moglo barem formalno riješiti jednostavnom izmjenom Zakona o mirovinskom osiguranju. Činjenica je da ni to neće moći provesti ove godine jer je također potrebno mijenjati proračun, a to se može samo rebalansom. Ili novim proračunom za 2017. Činjenica je da ni danas 100-postotni invalid HVO-a Ivica Vujica nema njegovatelja i pitanje je do kada ga neće imati jer ministar najavljuje novi Jedinstveni zakon kojim će riješiti sva problematična područja. A na tom se Zakonu još nije počelo ni konkretno razgovarati, a kamoli pisati prijedloge izmjena. Dalek je put do njegova donošenja. Činjenica je da nema novca u proračunu Ministarstva ni za sva trajna prava poput invalidnina, a nije predviđena ni jedna jedina kuna za kupnju 107 automobila za 100 postotne ratne invalide.
Međutim prosvjednici iz Savske se po svemu sudeći činjenicama ne zamaraju previše. Njima je važniji dojam. Dojam da su ponovno postali faktor koji se uvažava, koji se pita za mišljenje, pred kojim se prosipaju slatkorječive izjave...
Ako je u proteklih godinu i pol bilo onih koji su ustrajno vjerovali u priču da je prosvjed posljedica revolta dijela braniteljske populacije zbog nerješavanja njihovih nagomilanih problema, i da nema nikakve veze s politikom, od jučer su valjda i oni konačno razuvjereni. Šator je dovela politika i sada kad im više ne treba, ista ga ta politika i miče. Koliko god njegovi “službeni” predvodnici tvrdili drukčije.